The Vampire Witch

EPISODE 14 - SEASON 2 - NICE TO MEET YOU

Sve čudnije od čudnijeg. Da vidimo, gdje sam ono stala? Ah, da! Sljedeći mjesec idem na bal s Harryjem. Wow. Iskreno, nikada nisam bila ni na kakvom balu, a vjerujem da će tamo biti sve nekako 'preotmjeno'. Pod time mislim na umišljene bogate vještice koje će si najvjerojatnije 'zabrijati' da su najbolje i najjače u svemu.

Ležala sam na leđima na svom najudobnijem krevetu na svijetu koji mi je usto bio i najdraže mjesto. Spavanje mi je bila uživancija, ali ponekad i noćna mora. A ponekad i jedno i drugo. Sanjaš nju, Victoriu, sretniju nego ikada, pričaš s njom kao da se nikada nesreća nije dogodila, a onda se sjetiš da je sve lažno. Ona postoji samo u mom sjećanju, umu i srcu. Tamo je jedino još živa. Nikada neću moći shvatiti zašto baš ona, a možda i ne bih trebala shvatiti.

Bojim se da me Harry ne ostavi samu. Bojim se da me cure ne ostave samu. Bojim se da me majka ne ostavi. Jednostavno rečeno, bojim se svega, i čega zaista bih trebala i čega ne. Pokušavam se ohrabriti iz sekunde u sekundu nekim umirujućim mislima poput: 'Sve će biti u redu', 'Strpi se', 'Za sve postoji razlog', ali....nekako mi se čini kao da su te rečenice zapravo lažne.

Ručak je prošao mirno, ali ne i tiho. Uglavnom su svi danas veselo pričali za staklenim dugim stolom. Sjedila sam, po običaju, kraj desne strane Harryja. Već dugo nisam vidjela Zumbula i Dianu, zapravo, vidjela sam ih, no nismo razgovarali pošteno duže vrijeme.

Moje misli prekinulo je konstantno, no pomalo tiho kucanje na vratima. Digla sam glavu, te ubrzo ustala kako bih otvorila vrata. Jennifer nije, ona ne kuca. Nikome. Harry također, pogotovo danas nije nijednom pokucao. Nisam ni zamijetila da je ušao u sobu. Ja o Zumbulu, a on na vratima. Još uvijek je nosio svoj tamnozeleni turban napravljen od neke fine tkanine.

"Zumbule! Uđi." Nasmiješila sam se i pokazala mu rukom da može slobodno ući.

"Alex." Začudio me svojom ozbiljnošću i smrknutim izrazom lica. Sve je ovo upućivalo da nešto nije u redu.

"Što je bilo?" Morala sam pitati. Zumbul je sporim koracima prošao kraj mene te sjeo na rub kreveta presvučenim u 'lila' boju.

"Moram malo popričati s tobom." E, moram priznati da ovo nikako nije moglo zvučati dobro, no odlučila sam negativne misli potisnuti i nadati se dobrom.

"O..Okej. O čemu se radi?" Sjela sam kraj njega ne skidavši osmijeh iako je možda bio lažni.

"Diana i ja idemo odavde." Iznenadio me riječima. Nekoliko sekunda sam šutjela pokušavajući shvatiti jesam li dobro čula, tj. odlazi li stvarno iz dvorca i znači li to da ga više neću moći vidjeti.

"Molim?" Još uvijek iznenađena sam ga upitala.

"Čekaj. Moram ti objasniti zašto." Odgovorio je pomalo bolnim tonom kao da je i njemu samom bilo žao što je uopće morao mi reći ovo. Zatreptao je kako ne bi počeo plakati. Možda, možda mu je dosta svega ovoga?

"Pa, to bih i ja voljela." Nelagodno sam odvratila.

"Diana i ja ne možemo ovako živjeti u strahu. Želimo mir. Želimo posvetiti vrijeme Amini, a ne Maxovima. Nećemo biti daleko, bit ćemo u Londonu. U nekoj normalnoj sredini. Nitko neće ni primjetiti da smo drukčiji od ostalih." Obrazložio je svoj budući odlazak. Imao je svako pravo učiniti ovo. Ne želim da ode, ali..više bih voljela da bude siguran i sretan.

"Jesi li to rekao Harryju?" Slabašnim glasićem sam ga upitala.

"Naravno. Samo je kimnuo glavom." Odgovorio je ubrzo.

"Falit ćete mi. Znate to? Pogotovo Amy, tako sam se dobro sprijateljila s njom, čak sam joj pokazala svoju kozmetiku, bila je tako zadivljena." Prisjetila sam se Zumbulove i Dianine kćeri, Amy. Njeno pravo ime je Amina, ali je vjerojatno engleska verzija: Amy. Tako je barem ja zovem. Zaslužuje vrijeme s roditeljima. Zaslužuje mirno djetinjstvo.

"Znam. Znam. Ali...bojim se za nju." Zamišljeno je rekao. Poznajem osjećaj straha. Tjera te na stvari koje inače nikada ne bi učinio.

"Razumijem, Zumbule iako možda misliš da ne znam kako je to." Izustila sam misleći na mamu. Da, nakon one prijetnje nisam jednostavno svoja.

"Teško mi je, cijelu noć sam bio budan.." Promrmljao je nervozno. Vidjelo se da mu je teško.

"Ne brini. Nitko te nema pravo osuđivati. Ti si čovjek kojemu je na prvom mjestu obitelj i to je ispravno. To je u redu." Pokušala sam mu olakšati.

"Allah, Allah! Alexandra, tako si zrela za svoje godine." Napokon je rekao 'Allah, Allah!'. Nisam musliman, ali znala sam po tim riječima da je opet svoj. Ustao je i krenuo prema vratima sobe.

"Prisilno zrela. Nemam više vremena za djetinjstvo." Odvratila sam mu.


***