The Vampire Witch

EPISODE 10 - SEASON 2 - MYSTERIOUS MESSAGE -

- EPISODE TEN - SEASON TWO - MYSTERIOUS MESSAGE -

ALEXANDRA HARPER'S P.O.V.

Mislim da sam svašta očekivala, ali ovo baš i ne. Toliko sam krivila svoju mamu za sve, toliko sam bila bezobrazna prema njoj, a ona je samo željela dobro za mene. Ni manje ni više. Željela je da budem sretna, da se njena prošlost ne ponovi u mom životu. Totalno sam ostala bez teksta. Harry je sam sebi kimao glavom vjerojatno razmišljajući koliko je moja majka preživjela.

Jennifer je pošla prema meni i zagrlila me vjerojatno dajući mojoj majci do znanja da je tu za mene. Blago i slabašno sam se osmijehnula jer još uvijek nisam se mogla smiriti s obzirom da sam prije nekoliko minuta vidjela krvavo srce svog oca (vjerojatno) zapakiran u kutiju. To samo neki mentalni bolesnik može učiniti!

„Mama, trebala si mi reći." Došla sam bliže do svoje majke i toplo je objema dlanovima uhvatila za lice.

„Rekla sam ti sada." Rekla je pomalo izbjegavajući moj pogled.

„Ne želim kvariti vaše grljenje, ali ja predlažem da ponovno pročitamo poruku." Harry se nakašljao s nelagodom na što smo se razdvojile jedna od druge i sjele svaka na svoju stranu.

„Imaš pravo, Harry. Drago mi je da si ovdje za moju kćer." Nasmiješila mu se. Ovaj puta je to bio srdačan smiješak, nije bio ni blizu onog 'fejk' smješka koji mu je uputila dana kad je došla po mene u dvorac.

„Nema potrebe, gospođo Anderson." Harry je odgovorio. Sjetila sam se kad je mama rekla da ju zove 'gospođom Anderson'. Zaboljelo je, uistinu jest. Pogotovo sada, kad mi je najvjerojatnije tata negdje mrtav ležao, samo Bog zna gdje. I Adrian. Želi manipulirati sa mnom. Želi me izludjeti. Igra se Boga, ali ne sa mnom. Ne mogu mu to dopustiti. Najradije bih pukla od jada jer sve se raspada na svoju stranu, a ja sve pokušavam prebroditi smiješkom, no dolazi ono doba kad smiješak sam nije dovoljan, već nešto više. Pokušavam te komadiće spojiti, ali ih na putu gubim i ostajem sama s par komadića.

„Zovi me Theresa, Harry. Znam da smo počeli na kriv način, ali još uvijek imam vremena da to ispravimo." Olaknulo mi je kad je mama ovako uljudno pristupila Harryu. Živi sam svjedok kako je nekako 'prezirala' Harrya ili sam barem tako shvatila njen odnos prema njemu.

„Da, ako vas prije Max ne kokne." Jennifer je morala upotrijebiti svoj crni humor ili što god joj to značilo. Ona je takva. Uvijek kaže kako stvari stoje, ponekad to ukrasi kojom lijepom riječju, a ponekad ne. Ovaj puta nije se trudila biti pristojna. Rekla bih da je to njena mana i vrlina – istovremeno.

„Jennifer!" Harry je povisio ton i uputio joj pogled koji joj je govorio da mora zašutjeti. Moja mama nije davala neku osobitu reakciju na Jenniferine riječi. Čak bih rekla da ju je to pomalo nasmijalo iako nisam znala ima li uopće što smiješno u ovoj situaciji.

„Što?! Luđak je sam napisao na poruci." Počela se opravdavati i ubrzo je sjela na svoje mjesto kraj Harrya sigurno ne želeći dolaziti do konflikta.

„U redu je. Ima pravo." Moja mama je rekla. Jennifer je gurnula ruku u svoj prednji džep naizgled novih modrih traperica i stavila mali papirić boje tamnog dima na stol, ispred sviju nas.

„Adrian ništa ne piše bez značenja." Harry je namrštio obrve. Moglo se vidjeti da razmišlja. Bome, za ovo treba znati razmišljati jer tko zna što je pjesnik htio reći i što će slijedeće učiniti. Ne mogu mu dozvoliti da ikoga povrijedi zbog mene. To bi bilo previše za mene ako već sada nije.

„Jedan, dva, tri, srce gubiš ti.." Pročitao je tiho Harry. Je li brojao do tri jer je želio ostvariti rimu (koja mu baš i ne štima) ili ima nešto više u tome? Drhtala sam. Molila sam Boga da sve se završi dobro. Da ispadne da to nije moj tata. Ljudi će početi primjećivati da ga nema.

„Alex, ti si jedinica?" Kratku, ali nelagodnu tišinu koja je trajala tek nekoliko sekundi je prekinuo odjednom Harry. Nešto zna.

„Da..zašto?" Pitala sam ga.

„Jedan, dva, tri. Vas je troje u obitelji, zar ne?" Znala sam na što cilja i iskreno, imalo je smisla.

„Da, nas je troje. Mislim, sad možda više i ne, ali nas je bilo." Moja mama je trepćući brzo kako ne bi počela plakati gorko rekla što me pogodilo.


„Mislim da je Adrian napisao točno ove brojeve zbog vas. Mislio je na vašu obitelj." Harry je rekao baš kao što sam i ja ranije pomislila.

„OK? Zvuči jezivo..dalje?" Jennifer je stajala nestrpljivo i nervozno kraj mene sklopljenih ruku. Izgledala je možda nervoznije od mene čemu nisam znala razlog. Jennifer se nikada nije nikoga bojala, ali ako je Max bio blizu mene, bio je i blizu nje.

„Srce gubiš ti... moglo bi značiti više toga. Npr. Srce predstavlja ljubav, ako je neki manijak koji želi da se zaljubiš u njega, moglo bi i to znači, ali ako želi oduzeti ti doslovno srce, onda baš i ne zvuči dobro." Harry je nastavio. Cijenila sam ovo što je radio za moju mamu i mene. Ne trebam govoriti kako je moja mama bila poprilično bezobrazna prema njemu. No, nekako mi ova objašnjenja nisu 'sjela'. Kao da to nije to to. Ja sam imala svoju teoriju.

„Srce bi moglo predstavljati i osjećaje. Možda želi da prestanem osjećati zbog svega ovoga?" Dala sam svoje mišljenje.

„1 bod za Gryffindor!" Zapljeskala je vedro Jennifer sa smiješkom na što joj je Harry uputio prodoran pogled ili pogled pod nazivom 'Koji ti je vrag? Smiri se.'.

„Ne gledaj me tako, Harry.." Uzdahnula je nanervirano i isplazila mu jezik.

„Što je slijedeće?" Zainteresirano sam stavila mali pramen svoje tamne i valovite kose iza uha. Zapravo sam se bojala pitati što je dalje, ali morala sam. Nažalost.

„ali zasada još ne, zahvali svom tatici." Harry je naglas pročitao. Ovo je bilo očigledno. Tata me na neki način spasio. Zasad.

„Misli na srce mog tate." Sjetno sam pogledala prema svojim prstima koji su mi se sada učinili zanimljivijim nego ikada. Vjerojatno jer se nisam željela suočavati sa svime ovime.

„Alex, još uvijek se to ne zna." Jennifer je uzvratila želeći me utješiti, no nešto u njenom glasu mi je govorilo kako ni ona sama nije uvjerena u to što govori.



„Ako ono srce znači da želi da prestaneš osjećati, ovo bi se također moglo poklapati. Tuga te obuzela, zar ne?" Harry je rekao. Nekako sam ga pokušavala izbjegavati pogledom u ovoj zagasitoj dnevnoj sobi koju je grijao mali plam koji je dopirao iz kamina, ni sama ne znam zašto.

„Naravno da jest, Harry. A i može značiti da još uvijek je živa zahvaljujući svom ocu." Jennifer je odgovorila umjesto mene na čemu sam joj bila zahvalna jer sam osjećala kao da ne mogu govoriti. Jednostavno sam bila nijema.

„Dalje?" Moja mama je sada bila bolje, barem tako mi se činilo.



„Tri, dva, jedan, poruči svojoj mamici da ne izlazi u sedam." Harry je krenuo s čitanjem. Bio je stvarno usredotočen na ovo. Pretpostavljam da ja nisam za ovo. Ne mogu biti smirena hladne glave, ne mogu donositi ispravne odluke, ne mogu se boriti, ne mogu koristiti magiju. Blago rečeno, ništa ne mogu.



„Alex, ovo je i više nego očito da prijeti tvojoj mami, čak i ja kužim ovu rečenicu." Jennifer mi se obratila na što sam tiho izustila:



„Znam."



„Tri, dva, jedan? Jennifer, na što te podsjeća?" Harry je upitao Jennifer koja je bila i više nego sretna što može surađivati s nama.

„Odbrojavanje?" Namrštila je obrve sigurno razmišljajući još uvijek je li ovaj 'odgovor' točan.

„Tako je! Odbrojavanje, Alex, ne želim te zastrašiti, ali najvjerojatnije ti je počeo odbrojavati. Možda te ne namjerava ubiti, nego nešto drugo želi učiniti s tobom." Harry je odvratio i ponovno mi se obratio. Super. Ja sam meta svima. Kako se pomiriti s time?

„poruči svojoj mamici? To je vjerojatno napisao jer sam joj bliska, a i imam već povijest s njegovim ocem." Mama je napokon nešto rekla.

„Ne izlazi u sedam. Zašto bi baš izašla u sedam i zašto je baš on napisao u sedam?" Harry je svima postavio pitanje sklopivši ruke i naslonivši se na udoban naslonjač.

„Možda ti mama ima zakazano kod frizerke." Jennifer je dala 'pogađati'. Neki bi bili ljuti na nju jer se na neki način zeza u ovakvim situacijama, ali meni je baš bilo drago. Previše drame za jedan dan.

„Sedam se uvijek smatrao sretnim brojem, a on možda želi da bude nesretan?" Upitnom intonacijom sam rekla jer sam jedino mogla nagađati. Nisam imala blage veze.

„Ne, mislim da je nešto drugo u pitanju. Sjećaš li se, Alexandra, povijesti osnivača magije. Bilo ih je.." Harry je došao bliže do mene i odlučio testirati moje (ne)znanje o svemu što sam (na)učila.

„Šest. Sjećam se, tvoj predak i preci tvojih prijatelja i ona Lisbonica." Odgovorila sam na prilično lako pitanje.

„Pa, Nathan, začetnik te sekte se uvijek smatrao sedmim začetnikom jer je bio prvi koji se počeo baviti crnom magijom službeno i želio je biti s Mineom jer je ona ponekad se..kako bih rekao...ponašala mračno." Harry je krenuo s objašnjavanje. Minea, mračna? A što s onim: pomagala je bolesnima? Zbunjenost se pojavila u mojoj ionako prenatrpanoj glavi.

„Mislila sam da je ona dobra."

„Je, ona je dobra, ali neko vrijeme je bila kod njega i nakon toga je izvršila samoubojstvo." Odvratio je. Ajme meni.

„Dobro, Harry, vraćajmo se na našu temu, što s tim brojem?" Jennifer je bila nestrpljivija svakom sekundom i ogledavala se oko sebe.

„Moglo bi značiti da.." Harry se zagledao i započeo. Mislim da je čak prestao disati.

„Da?" Moja mama je željela znati, baš kao i ja. Jennifer je uzela bočicu s krvlju i odmaknula se nekoliko koraka od stola gdje smo mi raspravljala i počela piti.

„Valjda nije istina, ali..možda Adrian želi tebe i tvoju mamu jer ste mogući potomci Minee?" Harry je rekao na što smo i moja mama i Jennifer i ja razgolačile oči. Jennifer je čak ispljunula nešto krvi. Mrzim kad to radi.

„Šta? Ne, nije istina. Mislim da on mene želi jer spadam u njegovu sektu, a on ne podnosi ni izbjeglice ni izdajnike. Sam si rekao da skuplja vojsku." Zabezeknuto sam rekla.

„Tu i Alex i ja spadamo, Harry, i to dobro znaš." Jennifer mi se pridružila.

„Mi nemamo prezime Lisbon, Harry. Nikada nismo ni imali. Ne u mojoj krvnoj lozi." Moja mama je ubrzo rekla nakon Jennifer i mene.


**

'Ako si mislila da te ne vidim lutkice, možda trebaš ponovno staviti bijele haljinice.' Uskoro smo zaključili značenje ovih riječi. Lutkice se odnosi na osobu kojom netko manipulira, a Max je bio poznat po tome. Ispirao je mozak svojim 'podanicama'. Oni nisu osjećali, razmišljali. Samo su radili rečeno. Vjerojatno Adrian želi to isto i sa mnom.

Bijele haljinice su se odnosile na zavjese. Promatrao me kad sam bila u Manchesteru. Stajala sam na balkonu i još uvijek gledala onaj prekrasan vrt s potokom. Šum vode me smirivao. Nikako nisam mogla doći k sebi.

Okrenula sam se da bih ušla u sobu i prošla kraj police na kojoj su se nalazile moje osobne stvari i figurice. Neke od njih sam dobila za krštenje. Nešto mi je zapelo za oko i vratila sam se da bih vidjela svoju porculansku lutku s bijelom haljinicom koja je upravo bila dar za moje krštenje.

'Ako si mislila da te ne vidim lutkice, možda trebaš ponovno staviti bijele haljinice.'

Moja lutka. Odmaknula sam plave šiške s čela svoje porculanske lutkice na kojoj je pisalo. 'You found out the truth. –A.'

Ova lutka je cijelo vrijeme bila povezana s Adrianom? Jennifer je upravo došla u sobu i začudila se mom ljutitom pogledom i bijesnim držanjem 'jadne' lutke.

„Što radiš?" Upitala me zbunjeno. Nisam imala vremena da joj objašnjavam. Objasnit ću joj kasnije.

„Daj mi onaj figaro." Dala sam joj upute koju je ona bez puno razmišljanja poslušala i uputila se prema mom bijelom stolu i izvadila figaro iz veće ladice.

„Okej." Uzdahnula je pruživši mi taj tupi pogled. Kad sam dobila 'oružje', počela sam tući porculansku lutku kako bih je razbila.



„Zašto tučeš svoju lutku? Mislim, ne volim ih, ali svejedno." Jennifer me pogledala kao neku luđakinju. Imala je pravo što me tako gleda. Poludjela sam.

----------------

Evo malo tajnovitih poruka i nekih zanimljivosti :D nadam se da vam se sviđa. hvala što čitate <3