The Vampire Witch

EPISODE 3 - SEASON 2 AM I INSANE? -

- AM I INSANE? - EPISODE 3 - SEASON 2


(NAPOMENA: Ispred nekih rečenica će se nalaziti zvjezdica. To znači da se taj razgovor događa u mislima, npr. pričaš u mislima ako me kužite)


*»Nitko nije tu. To smo mi: Jess, Jennifer i Katherine.» Taj netko je imao pravo. Kuća je bila prazna, a s prozora moje sobe koja je bila na katu sam mogla vidjeti mamu kako priča sa susjedom. Čak i da je netko bio u kući, kakve sam šanse imala? Nikakve. Ovako slaba i umorna ništa nisam mogla učiniti po tom pitanju. Shit.

»Gdje?!» Pomalo nanervirano sam povisila ton želeći ih vidjeti čim prije. To bi bila vjerojatno najbolja stvar koja bi mi se dogodila u par proteklih dana.

*»U tvojim mislima. Ne govori naglas. Samo misli. Tako možemo komunicirati.» Mislim da je to bila Katherine. Nisam bila sasvim sigurna. Čak i da je to istina, kako znam da ovo nije san, halucinacija ili nešto potpuno treće? Odlučila sam poslušati Katherine i zašutjela sam. Kako moja majka ne bi ništa primjetila, vratila sam se u krevet koji je usput, još uvijek imao kapljice krvi na plahti.

»Kako znam da ovo nije halucinacija?» Ležeći na krevetu sam se pokušala opustiti i nastaviti ovaj 'razgovor u mislima' za koji nisam znala je li uopće stvarni ili to samo umišljam. S obzirom na moje stanje, više bi se reklo da sve ovo umišljam, no nikad ne reci nikad.

*»Nije, kunem ti se.» Katherinin glas je čvrsto odgovorio. O, Bože! Stoposto haluciniram. Gotovo je, potencijalna osoba sam za neku ludaru.

*»Kada će ovo sve prestati?» Upitala sam je. Mora barem ona nešto znati. Mobitel mi je Bog zna gdje, ne mogu do informacija, ne mogu ni do čega jer očito je da umirem u ovoj kući samo što nitko ne zna.

*»Ne baš tako skoro. Izdrži malo.» Nešto u njenom glasu mi je govorilo da mi se dobro ne piše. Pitam se, odakle i otkad mi 'tolika sreća'.

*»Da je barem tako jednostavno Osjećam se kao da sam...» Moj glas u mislima je pokušao nastaviti, no uskoro me prekinuo zvuk Jenniferinog glasa. Pa, barem mislim da je to bila ona.

*»Napušena, pijana i nadrogirana? Čule smo tvoj razgovor s Harryem.» Smijeh se orio u mojoj glavi ili više je zvučilo kao hihotanje. Ono što sam se pitala cijelo vrijeme je bilo: Jesam li ja normalna? Koji mi je vrag?

*»Molim? To čak nije moguće.» Pomislila sam. Sad me nikad neće pustiti na miru. Ionako su stalno me zadirkivale i 'shipale' s Harryem čemu se ja i dalje protivim. Slijedeći puta moram dobro paziti što govorim i radim.

*»Itekako je moguće. Sad smo mi dio tebe i ti si dio nas. Jedno tijelo, 4 duše.» Katherine je 'mudro' objasnila.

*»I šta ste čule?» Glavobolja još nije popuštala. Primila sam se rukom za čelo i sjetila se da imam na noćnom ormariću oblog. Brzo sam ga stavila.

*»Vas, Alex. Ja se kunem da ću i jednog i drugog ubiti ako se vi ne oženite i ne napravite najmanje petoro djece!» Jessicin fin i ugodan glas se javio. Tek sam sada primjetila kako mora biti iz Louisiane. Ozbiljno, naglasak se da primjetiti. Trebala bih promijeniti temu. Možda bih im mogla ispričati nešto o svom snu? Ma daj, to je bilo nešto najgluplje na ovoj planeti! Banane i lubenice? Stvarno nešto nije u redu s mojim mozgom.

*«Pusti sad to. Upravo sam imala najčudniji san. Naravno, ako isključiš snove gdje seksualno napastujem Harrya.» I da, moj pokušaj je upravo propao mojom zaslugom. Duboko u sebi sam znala da sam morala to reći jer sam ŽELJELA, ali onaj 'pametniji' dio se kajao i nadao da nitko ništa neće primjetiti što je, naravno, bilo nemoguće.

*»Haha, čekaj...ŠTO?! Znala sam, znala sam..» Jessicin glas se doimao veoma zabrinutim. Moja nada je također propala.

*»O, ne...nije istina. Ne znam zašto sam to izjavila.» Promrmljala sam u mislima i pokušala zaspati.

*»Alexandra Harper, više nisi nevina u mojim očima. Govori ti Jennifer.» Uskoro se javio strogi (prisilno strogi) ton Jennifer pa je nastavila sa smijehom. Preokrenula sam očima te pokušala zaspati. Iskreno, zanimalo me kakav me život očekuje sada i kako će se sve to odvijati. Zatvorila sam oči i tako s oblogom na čelu pokušavala zaspati, kao što sam ranije rekla, no nije mi uspjevalo zbog halabuke u mom mislima. Morala sam slušati razne perverzije (većina njih su bile od Jennifer i Jessice).

«Ajde, začepite više!» Proderala sam se na glas i naglo se okrenula na desni bok. Mislim da mi je temperatura nešto pala, ali nisam bila sigurna. Ugledala sam zaprepaštenu mamu na vratima kojoj su baš taj tren pale tablete na pod. Zašto je bila zaprepaštena? Trenutak prije sam se zaderala na sav glas, a nikog nije bilo oko mene. Bilo je jasno da sam prolupala.

**

Prošla su dva dana. Temperatura se ipak držala gore, a cure...One nisu mogle zašutjeti na sat vremena ni da im se radi o životu. Nije meni toliko smetalo što pričaju, bilo im je dosadno, znala sam, no meni je bilo teže jer nisam znala tko mi što govori. Nisam znala je li me mama nešto upitala ili je to, npr. Jennifer pitala Katherine. Zbunjenost je rasla, ali sam se nadala da će uskoro biti bolje jer to je bilo jedino što me održavalo. Nada. Mama je gotovo poskočila 2 metra u zrak kad mi je ujutro izmjerila temperaturu koja je glasila cijelih 38 stupnjeva. Za neke je to loše, ali mama je bila očajna gotovo cijeli vikend. Čak me željela odvesti u hitnu, no znala je što zatim slijedi. Ispitivanje. A ona definitivno nije htjela pričati o tome kako sam bila u nekom, njoj 'sotonističkom' dvorcu. Stvarno zna čovjeku 'piti krv na slamku'. I ja sam se osjećala bolje. Cure su govorile kako je zanimljivo promatrati svijet kroz moje oči i ne koristiti vampirske povlastice kao što su snaga, brzina i opčinjavanje što je njihova svakodnevica. Shvatile su kakav je to ljudski život i zbog toga mi je bilo drago. Kako bih još više skinula temperaturu i osjećala se bolje i odmornije, trebala sam se otuširati. Mala nezgodna situacija za mene. Znam da su one CURE, ali...opet..bilo me sram. Stajala sam s ručnikom u ruci u kupaonici i promatrala se u ogledalo. Ondje sam stajala kojih 5 minuta i dvoumila se oko skidanja. Znala sam da ću se morati okupati kad-tad i da će me vidjeti golu, no..mislila sam da je bolje da to bude malo 'kasnije'.

*«O Bože, daj se skini već jednom.» Progunđala je Jessica. Nastavila sam zuriti u svijetloplave pločice.

»Vi ćete me..ovaj vidjeti..» Sramežljivo sam pomislila.

»Ako ti imaš ili nemaš nešto ja nemam ili imam, dajem ti funtu.» Jennifer mi je vjerno 'obećala'. Prokolutala sam očima i shvatila da nemam puno izbora. Odlučila sam se skinuti i probati ignorirati komentare.

»Isuse, kako si slatka!» Čula sam skvičanje i cviljenje te ono poznato 'awh'. S kim se ja družim!

»Oduvijek sam željela imati veće grudi i manje bokove.» Odvratila sam na njihov kompliment. Da, imala sam nisko samopouzdanje, ne znam ni sama zašto, no većina dečkiju iz mog kvarta su me zadirkivali na račun mog izgleda. Valjda zato. Nikad im nisam vraćala, već sam šutjela.

«Joj daj šuti, šta ti fali? A i imaš slatke sise, haha.» Jennifer je rekla. Imam slatke sise? Očekivala bih još nešto ovakvog od pripadnika muškog spola, ali..Jennifer je žensko, ne? Naravno da je.

«Jennifer, ovo neću komentirati. Alex, manje je više.» Katherine se javila. Napokon sam ušla u tuš kabinu i pustila mlaz vode da teče. Opipala sam ga kako bih saznala je li topla ili hladna te krenula s tuširanjem.


**

Bilo je jutro. Moram priznati da sam navikla buditi se stisnuta u krevetu koji sam dijelila s tri cure (znam što ste pomislili, ali nije to što mislite). Na neki način, prijateljice su mi. Zapravo, na neki čudan način jer su one najčudnije, najzabavnije i najbolje osobe koje sam upoznala uključujući i Victoriu. Sve su tako tolerantne i što je najbolje od svega, nemam se čega sramiti pred njima već možemo otvoreno pričati o svemu, čak i o seksu. No, ostavljam to za kasnije. Osjećala sam se čudno. Jako čudno. Osjećala sam se čudno jer sam se osjećala dobro, a taj osjećaj mi je nedostajao već dugo, dugo vremena. Hitro sam zgrabila toplomjer s mog drvenog noćnog ormarića i izmjerila temperaturu. Bila je oko 36 stupnjeva! Aleluja! Ne mogu opisati kako sam bila sretna. Skočila sam iz kreveta, obula papuče i spustila se dolje u kuhinju niz stepenice. Mama je razjapila usta (to je valjda trebao biti znak sreće, pretpostavljam) dok je pekla jaja na oko.

«Jutro, mama!» Pozdravila sam ju srdačno i sjela za stol te sklopila ruke.

«Alex? Koji..?» Mama me zabezeknuto 'pozdravila'. Ni njoj ni meni nije bilo jasno kako se vručica samo tako mogla naglo povući, ali ipak, bilo mi je drago da se povukla. Nikad se nisam tako loše fizički osjećala.

»Mama, dobro sam. Stvarno dobro.» Uvjeravala sam ju. Osjećala sam se bolje, doista. Mislim da je došao trenutak u kojem bih ja trebala pitati mamu što je s tatom, što je s našom obitelji, što je s Victorijinom obitelji, kako se drže. Stalo mi je do tih ljudi. A još više mi je stalo do naše obitelji i tate kojem stvari i odjeća nisu ovdje, pa je očito da se odselio.

»Nemoguće. Prije par dana si gotovo umirala od vručice.. a sad? Pogledaj se!» Oduševila se mama. Barem je ona sretna. Rezala je kriške kruha polako te ih stavljala sa strane u toster.

»Da, znam! Super, ha?» Pravila sam se sretnom. Veliki lažni osmijeh se mogao vidjeti na mom licu.

»Želiš li nešto pojesti?» Upitala me. Dobro pitanje. Umirala sam od gladi.

»Šališ se, zar ne? Naravno da hoću nešto za jesti. Nisam jela pošteno više od 5 dana.» Odgovorila sam.

«Drukčija si.» Mama me zamišljeno gledala pritom se smješkajući. Kako ona to misli drukčija? O, molim Te, Bože, samo da ne zna što sam i kakva sam jer to bi je zaista dotuklo.

»Kako to misliš 'drukčija'?» Zbunjenim pogledom sam joj postavila pitanje. Mama mi je okrenula leđa i pošla prema tosteru gdje je oprezno vadila vrele kriške kruha i stavljala ih na tanjur.

»Kosa ti je zdravija i sjajnija, ten besprijekorniji i ljepši, izgledaš bolje nego ikad! Što se dogodilo? Mislila sam da ljudi poslije bolesti izgledaju k'o da su se iz groba izvukli.» Govorila je uzimajući jaja iz kutije te ih je razbila u našu keramičku tavu. Hm..možda bih mogla pitati cure što znaju o ovome ritualu.

»Pa, čini se da nikad nisam ni bila u grobu.» Promrmljala sam u bradu i spustila pogled.

»I nećeš još dugo vremena, Alex. Ne šali se s takvim stvarima.» Mama me čula dok je pekla jaja. Učinilo mi se kao da mi je Katherine nešto rekla, ali samo sam je ignorirala i odlučila mamu upitati što je s njim.

»Gdje je tata?» Ustala sam polako i malim koracima došla do mame gdje sam joj 'preotela' tanjur s tostom i vratila se do našeg velikog drvenog stola. Nikad mi nije bilo jasno zašto smo ga kupili. Nismo uvijek svi zajedno jeli, a i moji rođaci nisu često dolazili jer su bili iz Amerike, Louisane. Sve mi se činilo velikim u ovoj kući i usamljenim. Zar smo tako prokleta obitelj? Knedla jada mi se nakupila u grlu, ali ne, neću zaplakati. Dovoljno sam plakala i nije mi pomoglo. Čemu suze? Čemu ovo srce koje kuca za mene svaku sekundu, svakih sat, svakih 365 dana? To srce uvijek se slomi na tisuću komadića. Kad bih svaki puta išla lijepiti te komadiće ljepilo, vjerujte mi, dosad bih se ugušila njime. Ali, nitko me ne razumije. Ponekad bih se osjećala više voljenom kod Victorijine obitelji. Tamo su me zaista dočekali otvorenih ruku u bilo koje doba dana ili noći.

»Koji tata?» Ova rečenica mi je digla živce. Preokrenula sam očima i probala okusiti pečeni kruh. Nisam uspjela, ubrzo mi je opekla jezik i jagodice prstiju pa sam ga lagano bacila na tanjur.

«Mama, ne pravi se glupom. Znam da znaš gdje je i što je s njim i ako ti je stalo do mene, reći ćeš mi gdje je jer mi užasno nedostaje.» Nisam se dala smesti.

»Otišao je. Ne želi te vidjeti. Ni tebe ni mene.» Hladnokrvno mi je poručila. Njen ledeni pogled mi je govorio da skriva nešto. Da mi nešto ne želi reći. Oči su joj izgledale poput ledenog jezera, gore je bio led, a ispod njega – nešto puno važnije.

«To nekako ne liči na njega. Ne vjerujem ti.» Ravnodušno sam je pogledala želeći iskopati istinu iz tog 'ledenog jezera', ali to je bilo, hm, nemoguće. Previše maštam. Ljudi lažu cijelo vrijeme zbog svojih interesa, pa i moja mama. Zar sam stvarno mislila da će se odmah meni ispovijedati kao našem svećenik? Taj svećenik joj je kao Bog. Prije će se njemu povjeriti nego vlastitoj kćeri. Uopće ne znam što reći na to.

»Vjeruj u što god želiš, Alexandra. Ja ti govorim istinu.» I laže ona ponovno. Nisam dijete od, ne znam, 8 godina! Ma i dijete od 8 godina bi shvatilo da je njena priča koju ona nije ni započela puna rupa i da se ne poklapa s tatinim karakterom. Zašto bi on samo tako otišao? Ili je ona 'zaribala' ili on ili oboje. Četvrtog nema.

»Hm..lažeš. Gdje je? Zašto preskačeš tu temu iznova i iznova?» Odgurnula sam živčano tanjur od sebe i sklopila ruke. Skupila sam usne ljutito i čekala njen odgovor za koji nisam mislila da ću ga dobiti danas. No, reći će mi već jednom. Mora.

»Mislim da nema potrebe pričati o tome.»

»E, pa ja mislim! On mi je otac, dovraga! Zaslužujem znati.» Povisila sam ton. Nisam ni razmišljala kako se ponašam prema mami i pričam s njom. Samo mi je pukao film. Ugasila je štednjak gdje je prethodno pripremala mi jaja za doručak.

»Ne pričaj tako, mlada damo. Nemaš pravo znati, u redu? On ne želi da znaš, a bome ni ja.» Knedla u grlu je još uvijek ostala sa mnom, trudila sam se progutati je čvrsto poput borca, no nisam mogla. Jednostavno nisam. Tata ne želi da znam? Nemoguće.

»Mama, što se događa?» Teško je meni odustati kad se primim za neku temu. Čak mi se činilo da sam sama sebe pripremala za suze jer obično uvijek tako ispadne. Neka jebena drama kao da sam glavni lik u nekom romanu o vješticama i jebenim vampirima za koje nisam ni znala da postoje, a postoje. A nisam. Moram živjeti ovaj život, drugog nemam. Moram ovo nekako progurati. Uozbiljila se. Pustila je onu tavu s jajima i sjela ispred mene. Njen mrk pogled mi je govorio da iduće rečenice me neće toliko razveseliti. Stavila kariranu crvenu krpu kraj svojih ruku i sklopila je ruke.

»Alex, tvoj otac...on se neće moći više vratiti. Jer...» Započela je nervozno rečenicu gledajući moju reakciju, promatrajući pomno moj izraz lica kao da se bojala da ću poludjeti i pobjeći daleko od nje. Kako sam se ja osjećala? Mislim da se ne zna tko je bio nervozniji: ona ili ja?

»Jer..?» Čekala sam nestrpljivo nastavak njene priče.

»Ma, zaboravi!» Odmahnula je rukom dok sam ja preokrenula očima i ljutito ustala. Ponašam se poput razmaženog derišta prema mami, znam, znam i znam. I mnogi će me osuđivati, ali meni su živci toliko tanki poput žica na gudalu violine.

«Mama, ako mi nećeš reći, odlazim kod Victorijine obitelji!» Uputila sam se prema vratima bez razmišljanja. Ne znam ni sama što mi je došlo i odakle sam smogla hrabrosti, no samo sam željela odjuriti.

»Čekaj..Tvoj tata je nestao..» Mama me zaustavila. 'Tvoj tata je nestao..nestao..' Njene riječi su mi odjekivale toliko u glavi da mi je zadavala snažne vrtoglavice. Uperila sam pogled u ta vrata kroz koja sam planirala izaći, ali sada? Nisam mogla se okrenuti s lakoćom i suočiti s mamom i tom užasavajućom istinom koja se skrivala u njenim ledeno plavim očima. Osjećala sam se nijemom i tromom. Unatoč tome, morala sam saznati više. Morala sam izvući zadnji atom snage kako bih

»Što?! Kako misliš nestao? Nestao nestao ili samo nestao iz obitelji?!» Glasnim tonom sam ju upitala. Iako se možda vama čini da ove dvije opcije imaju isto značenje, za mene nije imalo.

»Bojim da ću ti morati reći da je ovo prvo. Trebao se odseliti u London u svoj stan, sjećam se da sam pomogla oko kutija, pričali smo o tebi i kako se nećemo svađati više i da je bolje zbog tebe...i otišao je s kutijama i nije se više vratio. Njegov nestanak je prijavljen policiji pošto je prošlo 48 sati. Prije nego što sam došla k tebi i onom kovrčavom, svratila sam u stan da provjerim, znaš...ljuti li se možda nešto, ali nije ga bilo niti se javljao na telefon. I ...» S nevjericom sam ju slušala i pitala sama sebe što da radim sada. Kako je mogla samo to prešutjeti i pretvarati se kao da ništa nije ni bilo?! Možda pije ili je definitivno nenormalna. Muž joj je nestao, a ona se tu smiješka. Pa, zapravo joj je to bivši muž, a ni ona se nije baš nešto smiješkala. O, Bože! Zašto se sve ovo mora dogoditi meni?

»Što?»

»Našli smo njegovu krv u stanu.» Mama je dovršila ne želeći me pogledati u oči. Par pitanja su se pojavila u mojoj glavi. Tko bi, uopće, htio mog oca oteti? Mislim, on je obični kirurg, čak i ako je riječ o nekoj operaciji za koju neki ljudi nemaju novaca, pa...vjerujem da bi se to sredilo i moj tata bi pristao operirati bez novca. Valjda. Drugo pitanje, koje me više zabrinjavalo, je glasilo: Što ako je onaj Max to učinio? Kako on zna da je moj tata trebao živjeti u Londonu? Što ako je stvarno taj psihopatski gad oteo mog oca ili mu napravio nešto još gore na što ne želim ni pomisliti jer me hvata groznica od same pomisli na to?

»Sranje.» Promrmljala sam. Ponovno sam ustala s ciljem da se obučem i odem do
Harrya, nekog tko poznaje Harrya ili nekog tko poznaje nekog tko poznaje Harrya da nađe mi tatu.

»Čekaj, kamo ideš?!» Mama je krenula za mnom.

»Moram ga naći. Mislim da znam nekog tko bi ga mogao pronaći..» Poručila sam joj zabrinutim pogledom.

»Alexandra, ne budi glupa. Još mi samo fali da i tebe otmu. Ti i moji roditelji i tvoji rođaci su jedini koga imam.» Primila me čvrsto za ruke. Zastala sam. Njene suze su nešto probudile u meni. Ljubav prema njoj? Iako je ponekad nemoguća, ali volim je, a sad vidim da i ona mene voli.

»Ali mama..» Započela sam dok nisam ponovila mamine riječi u glavi. 'Ti i MOJI RODITELJI..'. Njeni roditelji, moja baka i moj djed za koje gotovo nikad nisam čula, a kamoli ih vidjela. Ne znam zašto, mislila sam da su preminuli, pa mi nisu željeli pričati za njih, ali očito je da sad ispada da su itekako živi. Ništa mi ne može promaknuti.

«Čekaj, tvoji roditelji? Mislila sam da su mrtvi.» Nastavila sam nakon čega se moja majka začudila zbog mog dobrog zapažanja. I dalje sam željela otići Harryu ili bilo kome da pronađe mog tatu, no nisam imala plan. Ne mogu biti tako glupa i samo otići.

»Nisu. Ali, postoji razlog zašto nisi pretjerano znala za njih.»

»Ja bih voljela čuti taj razlog, znaš mama...jer otkako živim, kamo god se okrenem je velika hrpa lažljivih laži!» Povikala sam na nju. Bilo mi je dosta svega! Stalno sam bila žrtva laži.

Naravno, razlog nisam čula.


**

Podnevno zvono mi je odzvanjalo u ušma, a sunce nikada nije tako grijalo kao da mi pokušava nešto reći. Ujutro sam bila dobro, ako i to, s obzirom kakva me neugodna vijest dočekala, a sad?Nešto mi je zadavalo glavobolje dok ja nisam mogla dokučiti što bi to moglo biti. Stalno sam razmišljala o tati. Gdje je, kako je? Pomažući mami oko ručka, radila sam stvari nespretno. Izvadila sam drvenu dasku nakon čega mi je mama dodala mrkvu koju sam trebala nasjeckati na tanke i male kolutiće. Odmah me to podsjetilo na Louisa kojeg sam upoznala u dvorcu. Sunce je prodiralo u moju kožu kroz jednobojne bijele svilene zavjese na malom prozorčiću u kuhinji. Na svakom području gdje su sunčeve zrake djelovale, istaknule su se manje opekline. Razgolačila sam oči vidjevši taj prizor. Što se događa?! Upravo me sunce opeklo. Mala, ali ipak jaka bol me omela u rezanju, pa sam uskoro nožem promašila mrkvu i porezala prst. Glasno sam zasiktala, a kapljica crvene i guste tekućine se nazirala na mom kažiprstu.

«Bože, Alex, što je s tobom?!» Mama je primjetila moje čudno ponašanje i još čudnije ozljede. Tračak straha se javio u meni. Nadala sam se da neće zamijetiti, no znate da kažu: Nada je kučka.

«Dobro sam. Samo sam malo nespretna..to je sve.» Neuvjerljivo sam je uvjeravala trgajući list papirnatog ručnika kako bih obrisala krv.

«Odakle ti sve ove opekline na ruci?» Mama je opipavala sva moja opečena područja na gornjem dijelu ruke, a ja sam se suzdržavala da ne počnem urlati. Nisam ni morala, mama poput svih ostalih, shvatila je da trpim bol i hitro izvadila krpu koju je natopila ledenom vodom i prislonila mi na crvenu kožu. Odakle mi ove opekline?

«Alex, još si u transformaciji. Poprimaš lagana obilježja vampira. Ne brini previše, ali nemoj se previše izlagati suncu. Proći će za dan-dva.» Poznati ženski glas mi se javio.

«Huh?» Okrenula sam se mami, a ona mi je uzvratila zbunjen pogled. Shvatila sam da je to bila Katherine. Definitivno se moram naviknuti na ovo inače će me proglasiti ludom, a to ne želimo.

«Valjda je od sunca. Imam osjetljivu kožu.» Našla sam izgovor. Nisam bila sigurna koliko će to upaliti, no uvijek je vrijedno pokušati.

»Čudno. Nikad ti se ovo nije događalo. Kako onda možeš nositi kozmetiku?»

»Za sve postoji prvi put, pretpostavljam.» Nelagodno sam se osmijehnula nadajući se da nećemo više biti na ovoj temi jer nisam najbolja lažljivica i muljatorica. Ponekad mi se posreći i ispadne posve uvjerljivo što je rijetko, a više puta se zapetljam u svojoj muljaži.

«Alexandra, što mi kriješ osim onih tvojih knjiga o magiji koje si sakrila ispod madraca?» Da sam mogla nestati s lica Zemlje, to bih upravo i učinila. Shit. Shit. Fuck. Shit. Što da sad radim? Očito je da je vidjela što nije vidjela. Kad se malo bolje sjetim sadržaja knjiga, bilo je i dosta zastrašujućih slika demona i sličnih pizdarija koje su ubitačne za vjernike poput moje majke. Dirala mi je krevet. Dirala mi je stvari. Da, majka mi je, ali...Jao meni...

«Što?! Mama, hej! Nemaš pravo dirati po tuđim stvarima.» Brzo i glasno sam reagirala na njenu prethodnu rečenicu.

»Baviš li se magijom?» Podigla je ljutito obrvu. Nisam joj htjela odgovoriti jer ne bih joj mogla lagati. Normalno da bih joj odgovorila da, a dobro sam znala što slijedi. Pošizit će.

»Odgovori mi!» Povikala je na mene. Osjećala sam se kraj nje tako slabo, bez samopouzdanja, kao najmanje vrijedna osoba na cijeloj ovoj planeti i taj osjećaj mi se nije sviđao. Predugo je bio i živio sa mnom. Ne želim više biti slaba. Prošla sam prstima kroz svoju smeđu valovitu kosu kako bih ju pročešljala, a i kako ne bih ondje stajala samo tako, bespomoćno i tiho.

»Možda...» Promumljala sam.

«Ne mogu vjerovati. Znala sam da si čudna darkerica i da si počela s vražjim poslima! Šta ako rodiš Antikrista!?» Ozbiljno? Bilo bi mnogo realnije da znam da se šali što je nemoguće jer ona se nikada ne šali nego da mi govori gluposti kakve se mogu čuti u umobolnici. Kako da sad živim s njom? Kako da budem ja? Kako da učim magiju? Mama će me zamrziti. Harrya ionako ne podnosi, a i nijednog novog prijatelja kojeg sam stekla u dvorcu. Njen izraz lica je bio zastrašujuć. Možda tata nije simpatizer ovakvih stvari, ali sigurna sam da bi njegova reakcija bila blaža i da...bi me možda podržao. Ne znam.

»Mama? Koji vrag?!»

«Naša obitelj se nikad time nije bavila pa nećeš, bome, ni ti!» Uperila je nervozno i bijesno istovremeno kažiprst u mene. Razljutila sam se na ove riječi jer je lagala. Ili zna ili ne zna za našu prošlost. To je to.

»Da se nitko nije bavio, ne bih ja ni mogla ovo raditi što to radim. Nosim gen!» Odmaknula sam njenu ruku od sebe.

»A što to radiš?! Ima da si se ostavila tog sranja odmah! Inače te vodim u Crkvu čim prije je moguće.» Vjerojatno nas je cijela Božja ulica čula.

«Ne može! Mama, to sam ja..ja sam vještica.» Probala sam joj na 'ljepši način' objasniti, ali kad bolje porazmislim, stvarno sam zvučala kao 'puknuta'. No, nisam više mogla sama sebi lagati jer nema smisla.

»Vještica? Hahahahahaha, ozbiljno? Onaj kovrčavi ti je napunio glavu glupostima, Alexandra, zaboravit ćeš sve što se dogodilo u onom dvorcu, u redu? Nikad nećeš više o tome razmišljati i spalit ćeš sve one knjige.» Taj kovrčavi mi je trenutno nedostajao kao i njegov dvorac. Kraj njega sam se osjećala posebnom i zaštićenom. Znam da je često pretjerivao, ali to je vjerojatno njegov karakter. Ne mogu zaboraviti taj dvorac u Londonu jer to nije nešto što se može samo tako zaboraviti. Sjetila sam se da cure sve to slušaju.

«Onaj kovrčavi me barem jednom u životu podržao dok ti nisi! Radije bih bila s njime nego s tobom! Luda si. Neću se pretvarati da sam nešto što nisam. Ja sam vještica i osjećam to. Ne mogu vjerovati da sam se sad pomirila s tom činjenicom, ali to sam sada ja. Moraš me razumjeti..» Naša prepirka se nastavljala. Tek sam se oporavila, no uspješno sam vikala bez da razderem glasnice.

»Ne, nikad te neću razumijeti. Ako ne prestaneš s time, ja ću..» Zastala, a ja sam teško progutala slinu očekujući njen nastavak rečenice za koji sam pretpostavljala da nije dobar.

»Što ćeš?» Upitala sam je ravnodušno pretvarajući se da mi je bilo svejedno, ali bilo mi je tada svašta, samo ne svejedno.

«Odreći ću te se i otići ćeš iz ove kuće.» Kratko i brzo je odgovorila. Pomalo me šokirala njena rečenica kao i njena spremnost da to doista učini u što nisam sasvim vjerovala, no nikad se ne zna s mojom mamom.

»Što?!»

«Ovo je bila moja zadnja.» Ponosno je digla glavu i nos misleći da ću se sada povući iz ove svađe i predati, no...kada provodiš neko vrijeme s osobama koje su se cijeli život borile za sebe i svoje stavove i sam takav postaješ. Nisam bila ni svjesna da moja sljedeća rečenica će me natjerati da kasnije požalim, ali nisam previše oklijevala. Mama je hodala prema frižideru iz kojeg je trebala izvaditi još namirnica.

«E, super! Ako si mislila da zbog toga, ću prestati, varaš se jer se upravo spremam otići.» Rekla sam. Stala je. Bila mi je okrenuta leđima, pa joj nisam mogla vidjeti izraz lica, ali sam ga definitivno mogla zamisliti. Naglo se okrenula.

»Blefiraš.» Nelagodno se nasmiješila. Oh, Bože, znam da ću požaliti.

»Stvarno? Iskušaj me.» Nastavila sam.

«Ne bi se usudila.» Grubo je zasiktala glasnim tonom. Otkad nam je odnos ovakav? Pun svađa i nesuglasica.

»Ja odlazim. Ozbiljno. Nazvat ću Harrya.» Nisam željela više voditi razgovor s njom i zašutjela sam.

«To je onda odlična vijest jer ću napokon imati malo mira.» Mama je ubrzo prekinula tišinu. Kako može takvo što reći? Ja nju volim i da trebam išta učiniti za nju, učinila bih. Zašto? Znači mi, i previše nego što bi trebala. Zašto? Nisam mogla suzpregnuti suze. Čini se da sam još uvijek preslaba.

«Ova rastava zapravo nije bila zbog mene, tate...bila je zbog tebe i tvojih sebičnih želja! Kako se uopće usuđuješ praviti dobrom mamom?» Uz gorke suze sam ju upitala. Ravnodušno me gledala.

«Misli što želiš. Michelle kasnije dolazi, želi te vidjeti.»

**

Svađa između mame i Alex koja sve više i više počinje misliti na Harrya:) Nastavite čitati i hvala vam što odvajate vrijeme za ovu priču <3