The Vampire Witch

EPISODE THIRTEEN - SUMMER RAIN -

- SUMMER RAIN - EPISODE THIRTEEN -


**
Vratili smo se u dvorac. Harry je spominjao da više tu nećemo živjeti čemu sam se radovala ali mi je bilo žao. Tko još od mojih vršnjaka ima priliku živjeti u dvorcu? Dobro, ne živim u dvorcu. To mi je, kao, nekakva škola. Uopće ne znam što će biti dalje. Harry i ostali dečki me mogu podučavati tim stvarima, za koje i zapravo ne znam što su. Samo učim teoriju, a teorija je uvijek, pretpostavljate, dosadna. Morat će me nekamo upisati u srednju školu. Mislim da će me primiti. Normalno da ne volim učiti, ali oduvijek sam se sama tjerala misleći na budućnost. Najviše mi idu jezici, ali i biologija i kemija, a najmanje? Pa, možete i sami zaključiti. Cure su opet otišle nekamo, nahraniti se na nekoj nevinoj osobi iako one tvrde da dobivaju krv koja je dana dobrovoljno. Harry? Ne znam ni kamo je otišao. Samo sjedim u sobi na krevetu i čekam nekog. Još uvijek me mama nije nazvala što mi je čudno. Sve mame, pa tako i ona su jako, jako skeptične i uvijek zovu, provjeravaju je li sve u redu, ali danas me još nije nazvala. Mogla bih ja nazvati nju. Presvukla sam se i bacila onu odjeću za pranje koju sam danas nosila u teretani. Istina, nisam se znojila, ali onaj..ah! Ljuta sam. Ne želim dirati ono što je on dirao. Prvo mi se činio kao dobar dečko jer se družio s Harryem, ali...A, da! Harry je poznati ženskar, zaboravila sam to. Zaboravila sam to jer se uvijek lijepo odnosi prema meni, pa netko tko ne zna njegovu prošlost (ili sadašnjost, tko zna s kim li petlja?) ne bi ni pomislio ni rekao da je ženskar. Kraj kreveta se nalazilo veliko ogledalo u kojem sam mogla vidjeti svoj odraz čim bih se probudila. Nisam ni primjetila da je mala suza slabašno klizila niz moj obraz dok nisam slučajno podigla glavu i usmjerila pogled prema fotografijama mame, tate, prijatelja, Victorie i mene. Nedostaju mi. Svi mi nedostaju. Ne znam kakva je situacija doma. Trebala bih ih nazvati. Dosegla sam hitro mobitel i nazvala mamu. Zvonilo je. Tutut.

»Molim?» Začuo se ženski glas. Javila se moja mama. Uz njen glas se mogla čuti i voda iz slavine te sudaranje lonca. Vjerojatno je nešto kuhala.

»Mama, Alexandra je.» Rekla sam nervozno.

»Alex! Kako si? Jesi li sita? Čime te hrane?...» Osjetila sam uzbuđenje u njenom glasu. Bio je pomalo drhtav, no mislim da je bila zauzeta i da je to uzrok. Čime me hrane? Slamom me hrane. Duhanom. Jao meni!

»Mama, mama! Dobro sam. A hrane me slamom.» Nasmijala sam se i odgovorila joj. Neko vrijeme je šutjela pa me upitala: »Ozbiljno?»

»Ne, šalila sam se! Kako ste?» Još više sam se nasmijala jer nisam mogla vjerovati da je mislila da me stvarno hrane slamom. Nisam u kavezu. Podigla sam glavu prema ogledalu i vidjela svoje nasmiješeno lice. A iznad njega se nalazila zaljepljena fotografija mame i mene.

»Pa...» Otegnula je ovo 'pa'. Sumnjivom mi se činila. Zašto nije nazvala ranije? Prije je dosađivala pozivima i SMS-ovima, a sad? Što se dogodilo?

«Mama, što je bilo?» Upitala sam ju nadajući se da sam samo previše zabrinuta i to nepotrebno. Nadala sam se da je sve u redu, ali postojao je onaj neugodan osjećaj kraj srca koji je govorio: 'Ne, nije nešto u redu.'

»Trebala sam ti ovo reći još jučer, ali nisam...nisam mogla.» O čemu se radi? Ostala sam zapanjena. Nastavila sam buljiti u svoj odraz u ogledalu.

»Oukej, onda mi možeš sad reći.» Nestrpljivo sam čekala njene riječi. Što je bilo? Nema me kod kuće jedva 2 dana, a već je nekakva nevolja zadesila moje starce. Ma bit će oni dobro i ja ću biti dobro. Bez obzira na sve. Oni imaju manji problem nego ja. Nisu barem ubili one koje vole. Osjećam se bespomoćno.

»Tata i ja se rastajemo.» Zinula sam zaprepašteno. Što? Očekivala sam da će se sad stvari srediti, nisam bila s njima, mogli su ići na večeru, odmoriti se zajedno, porazgovarati, skupa provesti vrijeme, a što su oni sve napravili od toga? Zašto? Zašto svi problemi moraju pasti na mene? Prijateljica mi umre, roditelji mi se rastaju, ubiješ nekog nesvjesno, gotovo si silovan, i sad se nosi s time. Jedna suza je kapnula na ljubičastu tanku plahtu.

»Što?» Jedva sam uspjela nešto izustiti. Nisam mislila da će se ipak rastati. Znate onaj tračak nade koji uporno živi u vama i poručuje vam da se ne brinete? E, imala sam ja nadu, ali me izdala. Nada je kučka.

«Žao mi je, Alexandra.» Žao joj je? Ispričava se? Ne znam što reći. Možda i je bolja rastava solucija nego svakodnevna svađa, ali...mogli su barem porazgovarati sa mnom o tome. I ja sam član obitelji. Zašto moram sve zadnja saznati? Stisnula sam oči, a zatim se još jedna krupna suza otkotrljala.

»Mama, a-ali z-zašto-o?» Promucala sam. Najradije bih bila poklopila, bacila mobitel u zid ali nisam mogla. Nisam se mogla pomaknuti kamoli nešto drugo. Ovo je bilo neočekivano, doista jest.

»Znaš da nismo funkcionirali..» Počela je govoriti neke razloge, ali sve sam ja to znala. Znala sam kakav im je brak bio. No, također znam da se sve može popraviti na bolje, a oni nisu ni pokušali. Ne mogu to napraviti ni sebi ni meni. Kako su onda, zaboga, funkcionirali 17 godina? Što se dogodilo? Zar je nestalo ljubavi?

«A mogli ste funkcionirati 17 godina, a?» Upitala sam pomalo drsko brišući brzo suze. Čula sam s druge strane kako šmrca i jeca. Neka mi ovo ne radi. Mogli smo popričati o ovome. Nije rješenje da me nazove i da samo kaže: 'Rastajemo se.' Zapravo, nisu me nazvali. Ja sam nazvala njih!

»Čuj, nemoj nas kriviti!» Ne krivim ja nikog, ali svejedno mi nije. Neka ne očekuju da sam dobro, da ću se samo smješkati jer nisam lutka! Ja sam ljudsko biće s potrebama i osjećajima, a ako oni to ne mogu shvatiti, onda mi je žao i njih i mene.

»S kim ću ja živjeti?» Zanimalo me jer bi to značilo da moram napraviti izbor. Moram živjeti ili s mamom ili s tatom. Najradije bih izabrala oboje, no gdje će uopće mama živjeti, a gdje tata? Sve ovisi.

»Ne brini se, tata će se doseliti u London, a ja ostajem u Manchesteru.» Odgovorila je drhtavim slabašnim glasom. Krasno. London i Manchester. To je preko 250 km. Čini se da ih neću moći posjećivati često.

»Što? Znaš li ti koliko je udaljen London od Manchestera?! Ne možete me razdvojiti. Ne mogu birati između vas.» Rekla sam. Ne mogu vjerovati. Zašto? Suze su slijedile jedna drugu, a ja sam postajala sve slabija. Jedva sam držala mobitel u ruci.

»Ššš...Alex, dolazimo u posjet drugu subotu.» Izustila je. U posjet? Oh, shit! Kako će...što...ovo je dvorac, a ne škola! Nemam ni učitelja. Ustvari, imam. Ne mogu lagati dugo. Ionako će saznati. Ali...ne..što ću sad? Ne može doći među vještice i vampire. Isuse! Ovo mi je još veći šok. Da, znala sam da će katkad doći, ali...Dobro. Nedostaju mi. Ovo ćemo nekako srediti, bitno da dođu. Volim ih.

»Š-što? Što je danas?» Upitala sam zbunjeno još uvijek gledajući svoj odraz u zrcalu kraj kreveta.

»Ponedjeljak. Nekako si izgubljena, kako je nastava, učitelji, prijatelji?» Što da sad odgovorim? Mrzim lagati. Oduvijek sam bila iskrena jer me mučila grižnja savjesti. Dobro lažem, ali rijetko.

»Oni su dobro. Ali nakon ovog, ja neću više biti.» Odgovorila sam sjetno i legla na leđa držeći svoju Xperiu.

»Alex, nemoj mi ovo otežavati.» A kako joj ja otežavam? Ona je sama sebi otežala time što se odlučila rastati od tate. Baš me zanima tko je predložio rastavu.

»Mama, daj mi samo reci da si se šalila da čuješ moju reakciju, molim te.» Suze su ponovno krenule same od sebe. Danas mi nije dobar dan. Uopće mi nije dobar dan.

»Alex, ne, nisam. Tako je najbolje za tatu i mene.» Najbolje za njih? A što je sa mnom? Ja im više nisam kćer? Nisam dio obitelji?

»A što je najbolje za mene? Na to niste mislili! Ja vam nisam važna?» Glasno i očajno sam ju upitala povišenim tonom. Ne mogu više ovo izdržati.

»Alex, ne govori to! Ti si nam najvažnija!» Da sam im najvažnija, možda bi i više mislili na mene.

»Aha. Da, da.» Promrmljala sam, nisam bila uvjerena.

»Želim upoznati tvog razrednika i prijatelje. Jesi li upoznala kakvog dečka, prijateljice? Opiši ih malo.» Ajoj, mama! Što ću sad reći? Baš ih moram opisivati? Mislim da će joj biti jako čudno što sam bliska s 'razrednikom'. Najbolje bi bilo da joj još ne kažem. Mrzim lagati, ali što mogu sad?

»Mama...»

»Ajde, zlato.»

»Dobro. Upoznala sam 3 cure. Stare su tu negdje kao i ja. Mrze matematiku kao i ja. Ok su cure. Dijelimo sobu.» Započela sam i zastala. Da ne bude previše čudno, trebala bih i opisati nekakvog dečka. Mogla bih Harrya. Baš mama zna da mi je razrednik. Tako neće biti previše čudno jer se podrazumijeva da se upozna neki dečko u školi.

«Upoznala sam i jednog dečka koji je dobar, objašnjava mi matematiku, zgodan je, pametan..» Nastavila sam. Da, Harry ima puno vrlina. Nije loš kao što sam mislila da je na početku.

»Uu, hoće li mi to biti budući zet?» OMG! Sad sam ga opisala kao princa na bijelom konju. Opet sam zaribala.

«Ne.» Mali smiješak mi je pobjegao kako sam odgovorila, ali još ne mogu zaboraviti sve ovo. Morat ću malo sve ovo prespavati.

»Haha, nastavi.» Rekla je. E, sad sam ga već počela opisivati kao savršenog, moram tako i nastaviti, valjda.

»Vježba matematiku sa mnom. Kupovao je stvari sa mnom, bili smo zajedno u shoppingu i...»

»Alex?» Prekinula me mama. Zašto me prekinula?

»Što je, mama?» Upitala sam ju.

»Bili ste u shoppingu?» Zašto me sad to pita ako sam joj već rekla da smo bili u shoppingu?

»Da.» Potvrdila sam. Ponovno sam se pogledala u zrcalo. Super, maskara mi se razmazala. Dobro, to mi nije jedini problem u životu. Ko fućka maskaru!

»Je li to onaj dečko koji se javio na tvoj mobitel?» Skužila je nešto, no ne bih znala reći što točno.

»Da.» Odgovorila sam.

»To je onda tvoj razrednik?» Shit, uhvatila me! Mislila sam da sam ok u laganju. Tako mi sad i treba.

»Ne, mama, ne! Ovaj..moram ići...» Izmotavala sam se kako ne bih morala to objašnjavati.

»Vidimo se u subotu, Alex, pusa, pozdravlja te tata i reci razredniku i tom dečku koje si upoznala da ih želim upoznati..» O, ne! Volim ja svoje roditelje, ali kako im reći da je taj dečko i 'razrednik' jedna te ista osoba?

»Pozdravi i ti njega i reci mu da ga volim ..i nazovite me na skype..bok.» Rekla sam i poklopila.

Zašto? Rasplakala sam se i sklupčala na krevetu. Shit, gdje su mi maramice? Nema veze. Možda me netko uhvati kako plačem, ali baš mi je svejedno. Nedostaje mi Victoria, toliko ju, toliko želim vidjeti, ali ne mogu. Stalno ju sanjam. Stalno mislim da će doći u ovu sobu i nešto bubnuti, nekakvu glupost i nasmijati me, ali nikad se ne dogodi. Ubila sam prijatelje. Kako da se nosim s time? Kako ću ja ikad pogledati njihove roditelje? Bolje da ovo nikad nisam doznala. Ja jednostavno ovo ne mogu. Roditelji mi se rastaju. Što s time? Nisu čak i pokušali išta da bi očuvali brak! Mogli su 16-17 godina zajedno živjeti, a sada najednom ne mogu? Zar im je nestalo ljubavi? Što je bilo? Ne mogu se par puta posvađati i odmah kreće rastava! Ljuta sam. Na sebe. Drugi se samoozljeđuju i režu. Meni trenutno nije ni do čega. Ne mogu ni ustati, kamoli se još rezati. Ali, da budem iskrena, ne želim više živjeti. Ne mogu. Želim biti s Victoriom zauvijek. To je sebično od mene jer moram misliti na svoje roditelje i na sve one kojima je stalo do mene, ali problem je da su oni kojima je stalo do mene mrtvi. Premladi su da bi bili mrtvi! Halo, 16 godina! Još nisu ni srednju završili! Bila sam gotovo silovana. Onaj Taylor mi se gadi. Njegovo ime. Njegov glas. Njegova faca. Izgleda kao maneken, ali je loš. Ne znam mogu li imati povjerenja u ikog. Jennifer....ona ....me pokušala ubiti. Ne znam baš što će biti s njom. Jess i Katherine su super. I Jennifer je dobra, ali...ne znam. Uglavnom, ne znam. Trebala bih sad obrisati suze i sve te maramice pobacati prije negoli itko uđe. Opet me ta neka depresija uhvatila. Morala bih fakat k psihiću. A kome ću pričati svoje probleme? Kako da mu kažem da sam ubojica? Da sam umalo silovana? Da mi je prijateljica umrla? Problemi se samo nižu, a rješenja? Njega nema, nažalost. Izvadila sam jednu bijelu čistu maramicu iz kutije i obrisala suzne, crvene oči i obraze na kojima se vidio crni trag maskare.
Iskreno, Jennifer me na nekog podsjeća. Ne po izgledu. Po ponašanju. Po rečenicama. No, ni za Boga ne znam na koga.

Trznula sam se. Jessica je upala u sobu neočekivano. Nije očekivala da plačem.

JESSICA COMPTON'S P.O.V.

Trebala sam reć Alex da dođe na užinu ako želi. Zumbul me poslao. Vratio se s Dijanom s pregleda. Otvorila sam naglo vrata i ugledala...Alexandru kako plače. Bila je okružena maramicama, sklupčano je ležala. Prozor je bio zatvoren. Zašto plače? Mislim da se trznula kad me ugledala.

«Alex, zaš..» Htjela sam ju upitati što je bilo i zašto plače. Ah, da! Nakon ovog danas, mislim da je bila potresena.

»Jessica, ne brini se..dobro sam...» Brzo je ustala, uzimala sve mokre maramice i bacala ih u koš kako bi počistila sav nered koji je napravila. Još uvijek sam stajala na vratima.

»Baš i ne izgledaš dobro. Što je bil..?»

»Dobro sam!» Zaviknula je. Ovo je znak da definitivno nije u redu i dobro. Jennifer...možda ju ona..može smiriti ili popričati. Ja sama ne mogu. Pa nije ni Jenn neki slušatelj za probleme. Ali..svejedno..

»Idem po Jennifer..» Kratko sam rekla i izletjela iz prostorije. Nije mi se dalo hodati ili trčati, što god, na ljudski način. Ako već imam pojačanu brzinu i snagu, ajmo to iskoristiti. Gdje je Jennifer? Trebala bi biti u dnevnom boravku. I bila je tamo. Sjedila je, zapravo, izležavala se lijeno na kauču i pila krv. Krv u čaši. Stajala sam tamo koju sekundu sklopljenih ruku. Bila je bez hlača. Samo u nekoj majici i gaćicama. Najebat ćemo opet zbog njenih gluposti. Znam da je danas sparno, ali opet. Ne može tak hodati.
«Jess?» Upitala me pomalo nezainteresirano.

»Jennifer..Alex.» Rekla sam.

»Šta s njom?» Upitala me i popila gutljaj krvi. I ja želim malo krvi. Pila sam malo prije, no ja se baš i ne mogu tako lako zasititi.

»Plače.» Odgovorila sam kratko.

»O, Isuse, šta ga sad opet tuli?» Nanervirala se i ustala. U ruci je držala čašu s krvi i približila mi se.

»Jenn, ajde popij to i dođi sa mnom u sobu.» Naredila sam joj. Preokrenula je očima a zatim me slijedila do Alexandrine sobe. Brzo smo došle.

ALEXANDRA HARPER'S P.O.V.

Za to vrijeme dok je Jessica otišla, pospremila sam sve maramice i obrisala crne tragove maskare ispod očiju,otvorila sam prozor i spustila rolete. Upalila sam ventilator, no to je bilo jedino što sam uspjela. Brzo se vratila. S Jennifer koja nije imala hlače. Are you fucking kidding me? Zavukla sam se u krevet i pokrila laganom plahtom po glavi.

«Viš da ne tuli.» Čini mi se da je to bio Jenniferin glas.

»Plakala je.» Jessica je odvratila. Uf, ne mogu dugo biti pod plahtom, vruće je! Meškoljila sam se. Bilo mi je neudobno.

»Ali sad više ne. Idem ja..» Jennifer je ležerno rekla i čula sam nečije lagane korake.

»Jennifer!» Jess je povisila ton. Mislim da Jennifer nije napustila sobu. Tu je. Osjetila sam težinu na drugoj strani kreveta. Jedna od njih je sjela. Progurala sam nos kako bi mogla disati ispod plahte.

«Alexandra, što je bilo?» Jennifer je zvučala ozbiljno. Možda bih joj se mogla povjeriti. Nemam što izgubiti. Ali..opet..to je Jennifer. Koja me pokušala zaklati i pojesti. Ili popiti krv, ne znam ni sama kako preživljavaju, a možda ni ne trebam.

»Starci mi se rastaju.» Tiho sam izustila jecući. Prsti su mi bili vlažni jer sam bacila sve maramice u smeće, a nisam stigla uzeti čiste.

»Žao mi je. Nisam znala.» Odgovorila je. Ok je. Nije ona kriva.

»I meni je žao.» Rekla sam. Jessica je šutjela. Život mi više nema smisla. Ne da mi se učiti magiju. Ne da mi se ništa. Loša sam u ljubavi. Ništa mi ne ide.

«Ne želim više živjeti.»

«Alex, ne govori tako!» Osjetila sam nečije ruke kako pokušavaju maknuti plahtu s mene. Ugledala sam Jenniferino lice. Bila je lijepa.

»Alexandra, nemoj...» Jessica je rekla.

»Što nemoj? Istina je.» Upitala sam ju.

«Pa nije toliko strašno..» Jessica je došla do mene i sjela na krevet. Preokrenula sam očima i rekla:

»Nemoj me tjerati da ti moram reći u kakvoj sam banani..»

»Baš me zanima.» Jess zanima? Pa dobro.

»Ok...ok...ubila sam prijatelje, najbolja frendica mi je umrla, umalo sam danas bila silovana i još k tome mi se starci razvode...eto...»

»Wow..sori..nisam znala..» Ispričala mi se. Nije kriva ona. Nitko nije kriv, samo ja. Nije ona ubijala one koje volim.

»Sad znaš.» Tiho sam rekla.

«Alex, misliš da ćeš tulenjem nešto postić? E, danas možeš malo sve to prespavati, ali za dva dana da si kao nova, ok? Ja sam morala biti ok. Sad dolazi jesti..» Jennifer me uhvatila čvrsto za ramena i prodrmala par puta. Imala je pravo, no trenutno nisam imala volje. Jennifer je totalno imala pravo. Ali opet me taj neki jad uhvatio. Osjećala sam se ružno, glupo i debelo. Najradije ne bih ni jela ni živjela. Ma ništa!

»Neću jesti.»

»Nećeš se izgladnjivati.» Jessica je rekla pomalo ljuto na mene. Usmjerila je svoj oštar pogled prema meni.

»Ionako sam debela.» Promrmljala sam gotovo nečujno sebi u bradu.

»Debela je tvoja glupost, ne seri, Alexandra i daj, donijet ću ti ako treba ovamo..al ćeš jesti..» Jessica je naživcirano rekla. Nervirala sam i ja samu sebe. Kad bih se ja našla na Jessinom mjestu, a ona na mom. Ja bih isto rekla.

»Ne.» Tvrdoglavo sam odvratila.

»Dobro, onda idem po Harrya...» Jennifer me pokušala ucijeniti, ali znala sam kamo ovo vodi. Neće ona po Harrya.

»On je zauzet.» Rekla sam.

»Heh, ne pali ti to kod mene.» Nasmijala se. Dobila me. Pristala sam u mislima. Što ako stvarno ide po njega? Još mi on samo fali u ovom dramatičnom cirkusu. Samo se želim malo odmoriti, zar puno tražim?

»Dobro, jest ću.» Rekla sam.

»Super. Šta želiš?» Upitala me. Što želim? Nešto malo da čim prije pojedem i da mogu ići malo spavati. Oduvijek sam spavala popodne. Da, ponašam se kao mala beba, ali jednostavno se brzo umorim i iscrpim i ne funkcioniram normalno ako ne odspavam barem jedan sat.

»Jogurt.» Kratko sam odgovorila.

»Majke mi, nećeš živjeti od malog jogurta..sad ću ti dovesti Agu i Dianu..» Jessica mi je zaprijetila. Ne samo oni! Bit će problema.

»Nemoj.»

**
Na kraju, cure su mi donijele sendvič sa topljivim sirom. Topljivi sir, mogla bih ga jesti sto dana. Neki ljudi ne vole sir. Ne kužim, uglavnom, te ljude. Bilo je oko 4 sata. Jennifer i djevojke su negdje vani. Uživaju na suncu. Klima mi je još uvijek radila i hladila sobu. Hladila je i moje misli. Uznemirene misli. Sve mi se ispremiješalo. Osjećala sam se čudno. Ne znam kako je to uopće moguće, ali su me trnci prolazili od svega ovoga. Možda je riječ samo u klimi. Prozor je bio zatvoren. Rolete spuštene. Mrak u mojoj sobi koji mi je pomagao da lakše zaspim. Kišno vrijeme je najljepše vrijeme, a najbolja kiša je ljetna. Ona koja osvježuje dan. Nemam pojma kako je moguća ovakva vrućina u Londonu. Čak je bilo i na TV-u. Pa barem se nalazimo kraj mora, maritivnost. Razlika je mala između temperatura. Čudno.
U ruci sam držala fotografiju Victorie i mene. Još uvijek ne mogu, a nikad neću ni moći, vjerovati da sam ju ubila. Jedino tko je trebao umrijeti sam ja. Pomalo sam nezahvalna što sam živa, no uvijek bih prije izabrala Vic nego sebe. Opipala sam vrat. Privjesak s prekrasnim ljubičastim draguljem koji mi je Harry kupio. Dva prstena. Imao je Aga pravo. Izgledam kao da sam iz harema izašla.
Trebala bih izaći prije negoli itko od ovih tu primijeti da baš i nisam pri sebi. Obula sam papuče i sjela za bijeli stol na kojem su se nalazile ženske stvari poput četke za kosu, kozmetike, krema, nekih knjiga i laptopa. Uzela sam četku i dobro raščešljala svoju dugu smeđu kosu. Aa! Počupala sam se. Hvala Bogu pa mi četka nije zapela u kosi kao što to obično biva.
Tako sam nezadovoljna sobom. Inače po prirodi sam ok, ne mrzim se toliko koliko sada. Sigurno je zbog ovog svega. Oporavit ću se. Ja sam ok, moram biti ok i bit ću ok bez obzira na sve.
Ustala sam, došla tiho do prozora i otvorila ga. Kišilo je. Napokon! Kiša! Cvijeće i zelenilo vrtova se savršeno isticalo. Nije jako pljuštalo, samo je kapalo, ali se pojačavalo. Hoću van. Sjesti ću negdje na klupicu i malo razmišljati.

»A, u pizdu materinu i s kišom!» Orio se hodnicima ženski, meni poznati glas. Nisam skretala pažnju na glas znajući da je to ili Jennifer ili Jessica ili Katherine.

»No, sunčale smo se sat i nešto malo.» Djevojke su ušle. Nisu bile sasvim mokre, tek im je kosa bila vlažna. Malo se naoblačilo, a i sunce se polagano skrivalo iza sivih oblaka. Dolazi nevrijeme.

»Ee..» Pozdravila sam ih sa smješkom. Namjeravala sam izaći. Ovakvo vrijeme mi je najdraže, apsolutno među najdražima.

»E, Alexandra..kak si?» Upitala me Katherine. Kako bih bila?Sigurno joj je Jess rekla da sam malo deprimirana. Izvadila sam svoje crne balerinke ispod kreveta i brzo ih obula.

»Dobro, Kath...idem malo van..» Poručila sam joj. Nisam htjela uzeti kišobran. Neće mi se ništa dogoditi ako pokisnem.

»Šta ćeš raditi vani po kiši?» Zbunjeno me upitala Jennifer. Što ću raditi? Pa sjediti na klupici i čekati da se sva namočim, eto što ću raditi.

«Ništa. Idem ja.» Uputila sam se prema vratima.

»Ok, vrati se brzo..» Čula sam Katherinin glas.

**
Ova kiša mi je godila. Što je više padala, bolje sam se osjećala. Još, zapravo, nisam ni stigla do neke klupice ispod drveta, ali...Čekaj malo...Zastala sam. Visoka figura je sjedila na mramornim stepenicama iza dvorca. Ta figura je imala smeđu kovrčavu kosu, pomalo mokru kao da je ovdje neko duže vrijeme. Je li to Harry? Zašto je on vani? Zurio je beživotno i zamišljeno pognute glave u pod i činilo mi se da ga nešto kopka. Njegove kovrče su mu prekrivala zelenkaste oči. Odlučila sam se približiti mu tihim koracima kako ga ne bih iznenadila. Kiša je djelovala tako smirujuće na mene a i bilo je vrijeme da nešto osvježi ovaj vrući i sparni dan.

«Harry?» Moj tihi glasić je bilo jedino što se čulo osim kiše. Refleksivno je okrenuo glavu prema strani izvora zvuka, prema meni. Bio je iznenađen mojoj pojavom ovdje. Nije me ovdje očekivao, no nisam ni ja njega očekivala ovdje.

«Alex? Kako to da si došla..?» Iznenađeno me upitao. Stekla sam dojam kao da je želio da sam ovdje, ali možda se varam. Osmjehnuo se i razvedrio, a njegovo nasmijano lice me uporno tjeralo da se i sama nasmijem. Zagrizla sam donju usnu kako bih sakrila taj mali, sićušan smiješak u kutku punih usana. Pognula sam glavu potajice promatrajući Harrya i njegove gotovo, potpuno mokre kovrče. Ne znam jesam li jedina tog mišljenja ali Harry uistinu je presladak i dobar.

»Trebalo mi je malo svježeg zraka..što s tobom?» Uzvratila sam ne kontrolirajući svoj skroman osmijeh koji mi je, unatoč trudu, uspio pobjeći. Sklopila sam ruke i naslonila svu svoju težinu na stup koji je držao krov iznad stepenica ispred stražnjeg izlaza dvorca. Ništa od sjedenja na klupi.

»Moglo bi se isto reći. Sjedni...» Rekao je tiho osvrćući se da bi provjerio ima li kog u blizini a potom je uhvatio moje lijevo zapešće i povukao me dolje na stepenice kako bih sjedila kraj njega. Nisam uspjela se ni snaći već sam se nalazila i sjedila na mokroj stepenici. Najgore je u svemu što sam nosila ljetnu kratku haljinicu koja je dosezala do koljena na cvjetni uzorak.

«Jennifer mi je rekla..» Krenuo je govoriti. Super! Zna da nisam ok. Zna da sam bila tužna. Da jesam tužna. Uzdahnula sam i slegnula ramenima razmišljajući što će reći. Što ću ja reći? Kiša je i dalje padala, a doimala se jačom nego prije nekoliko trenutaka.

»Rekla ti je?» Prekinula sam ga zaprepašteno u nevjerici jer jednostavno nisam mislila da će Jenn ipak nešto reći. Obećala sam joj da ću jesti, a to obećanje sam i ispunila. Nije bilo ovo u redu od nje. Harry, ako je već ovo i morao nekako saznati, je trebao saznati sam. Moja smeđa kosa se već pretvorila u mokre široke i ravne rezance. Odavno nisam rezala šiške. Dogodilo se s njima kao i kod Harry, pale su mi na oči.

»I bolje da mi je rekla. Jesi li dobro?» Promuklim i toplim glasom je rekao mičući mi svojim velikim i toplim rukama šiške s očiju kako bi ih mogao vidjeti, ali i kako bih ja mogla vidjeti njega.

»Nije ti trebala reći.» Progunđala sam pomalo mrzovoljno jer nisam željela da Harry sazna. Nisam željela da me ispituje o tome.

»Ali jest. Brine o tebi.» Usmjerio mi je duboki pogled koji sam mu istovremeno uzvraćala. Dio mene je želio ostati u ovom položaju zauvijek, pričati s Harryem, povjeriti mu se i ostati blizu njega, no dio mene se osjećao tako krivim. Pokušala sam svratiti temu na nešto drugo i prekinuti naš tajanstveni kontakt očima za koji nismo, barem tako vjerujem, znali što znači.

»Kako to da je iznenada počelo kišiti?» Upitala sam ga sa velikim osmijehom na licu jer kao što sam već spomenula, volim kišu. Nekako se temperatura snižavala ali sam to nastojila zanemariti. Sigurno mi se samo pričinilo.

»Pozvao sam ju.» Rekao je i odbacio zamahom kose svoje apsolutno mokre smeđe kovrče sa zelenih očiju. Koga je pozvao? Haljinica na sitne cvjetiće je postajala mokrija i prozirnija što me pomalo zabrinjavalo zbog toga jer sam se nalazila s Harryem. Vjerovala sam mu, naravno, no, priznat ću da bih se osjećala neugodno kad bi vidio moja prsa a nisam imala grudnjak. Skinula sam ga prije negoli sam zaspala ovo vruće i sparno popodne.

»Koga si pozvao?» Zbunjeno sam ga upitala. Osjećala sam se pospano, još uvijek je to podnevno spavanje uveliko utjecalo na mene.

»Kišu.» Odgovorio je na što sam se trznula. Nisam mu vjerovala. Neko vrijeme je gledao moje zbunjeno lice, a zatim se nasmijao što me natjeralo da se pomalo nelagodno nasmiješim jer nisam znala je li ozbiljan ili ne.

»Jesi li ozbiljan?»

»Najozbiljniji.» Odgovorio mi je sa smiješkom koji mu je otkrivao prekrasne rupice na glatkim obrazima. Dakle, ozbiljan je. Skupila sam noge jer haljinica je stvarno postajala prozirnija, no nije me to trenutno toliko ometalo koliko činjenica da je Harry prizvao kišu što bi..hm..značilo da mogu i ja jer sam vještica. Nisam još prava, ali bitno je da sam barem nekakva.

»Ti to možeš...? Mi to možemo napraviti? Mislim..upravljati vremenom..» Promucala sam šokirano i zaprepašteno strepeći od uzbuđenja i očekivajući njegov odgovor.

»Da.» Odvratio je smijući se mom iznenađenom i uzbuđenom izrazu lica.

»Haha, u tom slučaju će onda stalno padati kiša..obožavam je..»

»I ja..smiri te..lakše razmišljaš..» Smirenim tonom je progovorio dok su se kapljice kiše bučno sudarale sa stepenicama i betonom.

»Točno to!» Složila sam se s njime. Napokon netko tko ne misli da je kiša glupa i deprimirujuća.

«Ali kako si to učinio?» Upitala sam ga znatiželjno želeći znati isto što i on, a mislim da me uistinu može puno toga naučiti.

»Naučit ću te...» Poručio mi je. Imat će onda zacijelo puno posla sa mnom.

»Onda si pripremi živce..» Izustila sam tiho.

»Zašto? Brzo upijaš sve ovo..» Je li to bila pohvala? Pa, smatrat ću to kao kompliment.

»Kad ću napokon početi prakticirati sve ovo?» Da, nestrpljiva sam, ali teorija je dosadna. Želim nešto isprobati. Ovo postaje sve dosadnije.

»Kad naučiš teoriju.» Znala sam da će ovo biti njegov odgovor. Uvijek je tako. Baš me podsjetio na zadaću. Azkabanski zakoni? OMG! Toga ima puno. Kad sam se vratila sa sata, pogledala sam knjigu, samo za informaciju, ima preko 200 zakona. Krepat ću ako uspijem ih sve naučiti.

»Misliš one zakone?» Upitala sam ga s nevjericom nadajući se da će reći ne ili da će zaboraviti što mi je dao za naučiti.

»Da.» Potvrdio je. Nemam ja sreće u životu.

»Zašto moram to znati, glupo je.» Ti su zakoni doista besmisleni. Kao što je već Jennifer spomenula, ona ih je već naučila i zaboravila za 2 tjedna. A i onaj tko zna zakone, lako može završiti u samom Azkabanu. No, dobro, ako baš moram, onda ću to i učiniti.

»Nisam ja rekao da moraš znati. Zimi idemo na službene ispite da dobiješ diplomu.» Obavijestio me. Idem na službene testove? O, ne! Moram se pomiriti s činjenicom da gradiva ima puno i da se moram baciti na posao punom parom.

»Oukej...a tko će me naučiti praksu?» Pitala sam ga. Iskreno, želim da me on nauči. Odmah će me naučiti i ovaj trik ili čaroliju, što god, s kišom. Zaista, bilo je svježe vani, malo sam drhtila jer nisam očekivala da će se ovaj dan tako rashladiti. Bila sam ipak samo u ljetnoj haljini. Harry je zamijetio da mi je pomalo hladno.

»Ja ću. Obećajem. Drhtiš. Čekaj..samo malo..» Najednom više nisam osjećala kapljice kako padaju na mene. To jest, kiša je padala, ali je nas zaobilazila. Nijedna jedina sićušna vodena kapljica nije pala na mene ili na Harrya.

»Kako...kako...kiša ne pada na nas? To me moraš naučiti...sva sam mokra..» Bila sam impresionirana Harryevom trikom. Zna šarmirati curu. Lagani topli vjetrić se poigravao s našom kosom koja baš i nije tako lako lepršala jer je bila mokra. Treba mi taj trik umjesto kišobrana.

»Pa to je prvi puta da sam učinio neku curu koja je blizu mene tako vlažnom..» Našalio se. Odmah sam shvatila na što je mislio. Da, perverzan je, ali da ja nisam perverzna koliko i on, onda ne bih znala na što je mislio, je li tako? Udarila sam ga po njegovom snažnom ramenu.

»Hahah, daj šuti!» Uskliknula sam kroz smijeh.

»Šalim se...ne ljutiš se, ne?» Pogledao me i uzeo suhi kaput koji je bio obješen preko rukohvata stepenica i kiša nikako nije mogla doprijeti do njega. Harry je ustao, dohvatio jednom rukom kaput, a zatim se hitro vratio do mene i stavio mi ga. Naravno da se ne ljutim. Prije sam pretjerivala, a i on je pretjerivao. Ovo je sve u granicama normale. A i prijatelji smo, slobodno se šalim, ne?

»Ne, ne ljutim se. Harry..Harry..hvala na kaputu..ali već jednog tvojeg imam u ormaru» Odvratila sam mu smijuljeći se. Kaput je imao Harryev miris. Kolonjska voda.

»Zadrži i ovaj.» Rekao je s velikim osmijehom na licu. Sjetila sam se ormara i sobe. Sjetila sam se mame i našeg razgovora o rastavi.

«Ne, ne treba. Radije ću onaj.» Sjetnije sam izustila i pognula glavu te promatrala kapljice kiše kako me zaobilaze u obliku malog vrtloga.

»Pa lijepo..ono..heh..stekao sam dojam da si sjetna..» Primijetio je, a kako i ne bi kad je bilo tako očito.

«Ah, tako..» Uzdahnula sam i ponovno slegla ramenima ne mičući pogled s betona. Njegov crni kaput je bio topli. Nisam željela ga skinuti. Osjetila sam njegove ruke kako mi podižu bradu i okreću je prema njemu. Naši pogledi su se susreli.

»Mogu li te pokušati nasmijati?» Upitao me.

»Hajde..» Dala sam mu šansu.

»Jednom kad sam bio mali, negdje sam imao oko 11 godina, šetao sam sa sestrom u parku. Kupila mi je velik sendvič. Umirao sam doslovno za njime...i onda je došla djevojčica koja mi je bila simpatija..» Zastao je jer sam ga prekinula. Djevojčica koja mu je bila simpatija?

»Uuu...» Nasmijala sam se.

»Haha, uglavnom, imala je nekakvog cucka sa njom koji me nije pretjerano volio i pokušao sam proći kraj nje i onda mi je njen pas oduzeo sendvič i rasplakao se pred njom.» Nastavio je, a ja sam se jače zabundala u njegov kaput. Ovo si stvarno ne mogu zamisliti. Prasnula sam u smijeh. Malome Harryu je pas uzeo sendvič.

»Hahahahahah! A jadan..» Smijala sam se. Stvarno mi je taj prizor bio nezamisliv. Nebo još uvijek je bilo oblačno, ali baš me ovo nasmijalo. Razvedrilo me. Kiša je postajala blaža, vjerojatno jer Harry nije bio koncentriran na nju kao prije mog dolaska van.

»Onda sam doma još jednom plakao zbog sendviča i zbog nje jer me ostavila. A pas je lako skočio do sendviča jer sam bio nizak.» On nizak? Harry nizak? Sigurno ima 180 cm. Visine, naravno. Na visinu sam mislila.

»Baš je zločesta, haha. Tko bi rekao da si bio nizak? Sad si poprilično visok. Jako visok. Osjećam se kao mala curica kraj tebe.» Rekla sam promatrajući njegovo lijepo, anđeosko lice. Izgledao je kao da ne bi mrava zgazio. No, znala sam da je dobar boksač. Što je napravio s Taylorovim licem! Bože!

»Uspio sam te nasmijati.» Da, pobijedio je. Uzdahnula sam duboko.

»Jesi. Bravo!» Zapljeskala sam na što me on prigrlio k sebi kako bi me imalo zagrijao.