Sijenka

1. DIO

Okretala sam se.. iza mene mrak, tama, tisina. Znala sam da iza coska cuci zlo, ceka me. Bjezala sam, kao i uvijek, kao i proteklih 5 godina. Bjezala od svega i svakoga sto me podsjecalo na njega. Covjeka koji mi je unistio mladost. Covjeka koji je mislio samo na sebe, gledao samo na svoje dobro. Covjeka zbog kojeg po cijelom tijelu imam oziljke, zbog kojeg se stidim sama sebe. Pitate se ko je on? Moj otac.

----------------------------------------------

Jos 5 minuta, hajde pozuri! Govorila sam sama sebi. Stan je u blizini. Ovdje nema nikoga! Ne plasi se! Ponavljala sam.

Trazeci kljuceve u tasni koja je, na moju zalost bila puna raznih stvari, udarila sam u nesto. Tacnije u nekoga. Srce mi je stalo, noge prestale da obavljaju svoju funkciju. Polahko sam podigla pogled i srela te svjetlucave plave oci. Odmah sam osjetila olaksanje.

- Hej, Melina!

Progovorio je poznati muski glas.

- Budalo! Nemoj me vise tako prepadati!!!

Rekla sam svom bratu.

Moram priznati da se mnogo proljepsao od zadnjeg puta kada sam ga vidjela. Kad je to bilo? Prije mjesec..ne, ne.. dva. Da, prije dva mjeseca. Njegova plava kosa je postala malo duza, ali stojalo mu je tako. Kao i uvijek, bio je u top formi. Ne znam kako to uspjeva. Zagrlio me i voljela sam kako nestanem u tom zagrljaju. Znala sam da na svojoj strani imam brata koji bi dao sve za mene. Zao mi je sto ga nisam cesce vidjala. On i mama su zivjeli u jednom gradu, a ja u drugom. Razlog tome je bilo mamino lijecenje. Imala je rak, nazalost. Brat je radio dva posla, danju i nocu, kako bi to sve finansirao. Pored toga morao je placati i moje skolovanje. Bila sam drugi razred srednje skole. Relativno mlada, ali ipak sam morala rano odrasti sticajem okolnosti koje su obiljezile moj dosadasnji zivot.

- Izvini, seko. Zasto hodas sama ovako kasno?

- Bila sam kod Seline.

- Ah..moja Selina..

Poceo je mastati o njoj. Selina je vec tri godine moja drugarica. Isla je sa Mirzom u razred i tako smo se upoznale. Ona je prelijepa djevojka, visoka, plavih ociju i crne kose. Svi su momci zudili za njom. Ipak je odabrala mog brata. Bili su zajedno par mjeseci, ali duze nije islo. On nije momak koji se zna dugo vezati, a i ona treba promjenu.

- Nije vise, braco, nije vise.

Rekla sam i nastavila traziti po tasni. Napokon! Kljuc! Pored njega, kamen. Bijeli kamen u obliku srca. To me vratilo u djetinjstvo.

FLASHBACK- 5 YEARS AGO

- Mama, mama!

- Molim, duso?

- Vidi sta sam pronaslaaa. Divan je, zar ne?

- Jeste, prelijep je. Hajde, Meli, udji u kucu sada. Uskoro ce vecera.

- Dobro, mama.

FLASHBACK END

Ah mama.. Kako sam je samo pozeljela. Bila je prelijepa zena. Plava, duga kosa, poput klasja padala je na njena zenstvena ramena i grudi. Bila je relativno visoka, u odnosu na druge zene iz naseg kraja, ali ne previsoka. Kada bih ja podigla svoju malu glavicu ugledala bih dva prelijepa, plava oka. Mirza ih je naslijedio od nje. Obrazi su uvijek bili rumeni poput jabuke, koja bi svake jeseni visila na drvetu u basti. Usne i bijeli red bisera iza njih su upotpunjavalje njezinu pojavu. Ona je bila olicenje ljepote, uvijek samouvjerena i pristojna. A sad? Bolest je uradila svoje. Njena sjajna kosa je izgubila sjaj, bas kao i oci. Obrazi upali, koza postala blijeda. Obline su nestale, a njeno drzanje postalo slabasno.

- MELINA!

Iz misli me trgnuo bratov glas koji me, vec drugi put ove veceri, na smrt prepao.

- Ha? Sta? Ohhhhhhhh!! Zasto tako vices?

- Ah..nema veze. Hajdemo unutra.

Skinula sam svoju koznu jaknu i uzela Mirzinu, te ih obije ostavila u ormar. Zatim smo otisli do male kuhinje.

- Hoces caj?

- Moze

U posudu sam nasula vodu te je stavila na topao sporet. Zatim sam u jednu solju ubacila caj od jagode, a u drugu od kamilice.

- Pa.. sta te dovodi u moj skromni dom?

Zaista je bio skroman. Jedna mala soba, kuhinja, kupatilo i hodnik. U toj maloj sobi sam provodila najvise vremena, bar dok sam bila u stanu. Na jednom zidu je ogroman prozor, prekriven obicnim plavim paravanom. Pored njega drveni krevet na koji sam poredala puno sarenih jastuka i malog medu, kojeg sam imala jos od djetinjstva. Nasuprot krevetu stojao je mali stolic na kojem je bio stari crni TV. Na ostalim zidovima visile su slike, razglednice, karte i slicne stvari. Takodjer sam imala i jednu policu, na kojoj sam slozila sve svoje knjige. Nije ih bilo bas puno, ali svakako zelim prosiriti tu svoju privatnu bibliotekicu. Kuhinja je bila mala i imala samo osnovni namjestaj. Kupatilo isto tako. Stan nije bio bas velik, moderan, niti udoban, ali za nesto ljepse i bolje nismo imali novca.

- Otac..

Odgovorio je Mirza nakon kratkog razmisljanja.

Ruzne slike su mi dosle u glavu, ruzna sjecanja. Potisnula sam ih i pokusala sakriti koliko mi smeta pricati o njemu.

- Hmm.. slusam?

- Trazi oprost.

Htjela sam da mu se ubacim u rijec, ali nije mi dao.

- Cekaj da zavrsim. Znam kroz sta si prosla, znam da ti je bilo i da ti je sad tesko, ali Meli.. otac ti je.

- Nije! Ne zasluzuje da ga tako oslovljavam! Ti radi sta hoces, ali on je za mene odavno mrtav covjek!

- Meli..

- Ne zelim o tome da pricam vise. Evo gotov je caj. Hajmo u dnevnu, mozda ima neki film.

Bez rijeci je krenuo za mnom. Volim svog brata neopisivno puno, on je jedini koga imam. Ne zelim da se svadjamo zbog nekoga ko ne zasluzuje ni sekundu moje paznje.

- Mama cesto pita za tebe.

Izjavio je Mirza nakon par minuta sutnje.

- Kako je ona?

- Pa.. sta da ti kazem seko?

- Je li se bar malo promijenilo?

- Ne, nije. Doktori su rekli da se vjerovatno ne moze oporaviti. Mislim da ce je prebaciti na palijativnu njegu.

- Na pa..pa..pa.. sta ce??

Suze su mi navirale na oci. Nisam plakala cesto, vremenom sam naucila da kontrolisem to. Ovaj put nisam mogla. Moja majka je bila jedina osoba, pored Mirze, koju sam imala. Oslonac u svemu, podrska tokom cijelog mog jebenog zivota. Osoba koju sam voljela vise od sebe. Uvijek je bila pristojna, prijatna, fina prema svima. Nikada nikome nista nazao nije ucinila. Cak je i ponasanje moga.. tesko mi reci, ne zelim reci, ali eto.. moga oca uvijek opravdavala, sutila je, nije galamila, nije bila bijesna. Nikad nikome nista lose nije uradila. Boze, zasto? Zasto uvijek dobre ljude uzmas sebi?

Mirza me privukao u narucje i vise ih nisam mogla zaustaviti. Suze su tekle niz moje lice i zavrsavale svoj put stapajuci se sa njegovim dzemperom.

Bit ce bolje. Govorila sam sama sebi iako nisam bila uvjerena u te rijeci.

// ovo je prvi dio nove price! Nadam se da ce vam se svidjeti.

Iznad je slika Meline. Sada je mozete bolje zamisliti.💕