Sijenka

32. DIO

// MELININA POV //

Nakon sto sam otisla u vikendicu i zakljucala se u jednu sobu, vise nisam ni izlazila.

U toj sam se sobi oduvijek osjecala prijatno. Mali, drveni krevet nalazio se ispod velikog prozora prekrivenog bijelim zavjesama. Veliki ormar nalazio se na drugoj strani i tu smo svi zajedno drzali odjecu. Jedna mala komodica, sa nekoliko ladica u kojoj su stojali lijekovi, kutija prve pomoci, neki slatkisi, novine i nakit.

Cudno je kako se nakon svih ovih godina sjecam takvih stvari.

Iz ormara sam izvadila cistu posteljinu, mirisala je svjeze. Tek sada sam primjetila da nigdje nema prasine i da je vikendica prozracena. Znaci Omar je dosao ranije i sve pocistio.

Promijenila sam posteljinu i legla spavati.

*********************************

- Melina, hajde da doruckujes. – govorio je moj otac kucajuci na vrata.

- Pusti me! – odbrusila sam.

Bila sam budna vec dugo, inace bi iz navike uzela telefon, ali sada sam samo sjedila i gledala kroz prozor.

- Molim te. – rekao je, a onda sam ga cula kako odlazi.

Shvatila sam da ce mi samo biti gore ako budem gladna. Ustala sam i otisla u kuhinju.

Kada me ugledao, nasmijao se. Ja sam prevrnula ocima i sjela a stolicu. Kajgana, salata i sok od narandze su predstavljali dorucak. Shvatila sam da od jucer ujutro nisam nista jela pa sam brze-bolje uzela viljusku. Sekundu prije nego sto sam stavila zalogaj u usta, glavom mi je prosla jedna misao.

- Kako da znam da nisi nesto ubacio unutra? – pitala sam spustajuci viljusku u tanjir.

Uzeo je hranu iz mog tanjira i pojeo je.

- Nisam. Vidis. – odgovorio je.

Onda sam pocela jesti i brzo zavrsila, te se ponovo povukla u sobu.

Nakon sat vremena dosadjivanja sam izasla. Njega nije bilo.

Hodala sam od jedne do druge sobe. Otisla sam do „dnevne".

Jedan trosjed, jedan sto i jedan mali ormaric u cosku. Nasmijala sam se sjetivsi se Mirze i mene u njemu.

FLASHBACK

Sjedili smo u ormaru, obavijeni tamom koju je presjecala samo jedna zraka svjetla ulazeci kroz pukotinu izmedju vrata.

- Ne mogu da nas nadju. – prosaputala sam tihe se hihocuci.

- Psssttt, dobro smo se sakrili. – odgovorio je Mirza.

Igrali smo zmire sa roditeljima. Vec deset minuta smo ovdje i nisu nas nasli.

Odjednom su se vrata otvorila i ugledala sam prelijepu plavokosu zenu ispred sebe.

- A tu ste! – rekla je nasmijano, a mi smo joj se pridruzili.

FLASHBACK END

Iz mojih sjecanja me vratio zvuk lupanja vrata.

- Izasla si. – rekao je Omar.

- Iz sobe da. – odgovorila sam pomalo tuzno.

- Sta je?

- Do kad me planiras drzati ovdje?

- Koliko god to budem zelio.

- A to je?

Samo se zlocesto nasmijao i otisao.

Vratila sam se u sobu i zakljucala vrata, za svaki slucaj.

Spustila sam se na krevet i razmisljala o tome da pobjegnem. Mogu kroz prozor, mozda.. ali brzo ce me stici, ne mogu trcati tako brzo koliko on moze upaliti auto i krenuti za mnom. Shvatila sam da mi je cekanje jedino sto preostaje. Mozda se i smiluje..

Otisla sam u kuhinju i pomogla mu da isprazni kese koje je donio iz kupovine. Ako zelim da on popusti, moram i ja. Nadam se da cu uspjeti.

// ALENOVA POV//

Mama me ujutro probudila i rekla da dodjem na dorucak. Cim sam otvorio oci sjetio sam se dogadjaja od jucer i pozeljeo da je to samo nocna mora. Ali kada sam pogledao na telefon i vidio da nedostaje poruka od Emila i Meline shvatio sam je ovo stvarno.

- Dobro mama, eto me. – rekao sam snenim glasom.

Nakon sto je zatvorila vrata ustao sam i otisao prvo do prozora. Jutarnji, svjezi vazduh je usao u moju sobu i obavio me. Kada je postalo hladno otisao sam u kupatilo, istusirao se, oprao zube i otisao da doruckujem.

- Komsije su mi rekle da su cule jucer galamu ovdje. – rekao je otac.

- Sumnjam. – odgovorio sam prisjecajuci se svadje.

- Ja sam prilicno siguran. – nastavio je otac.

- Argh, Boze! Igrao sam igrice sa Emilom i malo smo galamili. To je sve. – odbrusio sam i krenuo prema svojoj sobi.

- Spremi se za skolu! – cuo sam mamu kako vice.

- Necu ici danas!!! – nakon toga sam zalupio vratima.

Iz ormara sam izvukao farmerke i crnu duksericu, te se brzo presvukao. Uzeo sam telefon, kljuceve i jaknu, i krenuo prema vratima.

- Vracaj se ovamo. – cuo sam oca kako govori.

- Pusti me, covjece! – odgovorio sam i otisao trceci.

Krenuo sam prema policijskoj stanici, nisu mi nista javljali, ali mozda se ipak nesto desilo.

Medjutim, vratio sam se razocaran. Rekli su da su ispitali ljude u okolini da li su vidjeli nesto sumnjivo, neko auto ili covjeka koji inace nije tu. Niko od njih nije potvrdio. Nikakvog traga nisu imali.

Nisam zelio odmah ici kuci pa sam odlucio otici do Emila. Mislim da mu dugujem izvinjenje za ono jucer.

Brzo sam stigao i pozvonio jednom. Niko nije izlazio. Pozvonio sam opet. Nikakvog odgovora. Nakon treceg puta izasla je Adina.

- Ohh, hej Alene. Izvini sto si cekao, malo smo zauzeti.

- Zdravo, gospodjo Adina, nije problem. Je li Emil kod kuce?

- Jeste, gore je. Hajde udji. – pomakla se da me pusti.

Usao sam i skinuo jaknu i cizme.

- I da, molim te zovi me samo Adina. Osjecam se staro kada kazes „gospodjo". – nasmijala se, i ja sam.

- Dobro gosp.. Adina. – ispravio sam se.

Uspeo sam se stepenicama i pokucao na Emilova vrata.

- Udji. – cuo sam ga sa druge strane vrata.

- Hej.. – rekao sam nesigurno kad sam usao.

- Oh, hej. – odgovorio je mrzovoljno.

Pogled je spustio na stvari koje je pakovao u kutiju. Pogledao sam po sobi i posvuda vidio iste. U jednom dijelu sobe stojao je veliki kofer, a pored njega manja torba. Primijetio sam da su sve police ormara prazne.

- Sta radis to? – pitao sam.

- Zar nije ocigledno? Selim se. – odgovorio je kao da je to nesto najnormalnije.

- S-selis se? Zasto?

Do sada niti jednom nije spomenuo takvo nesto, sta se desava?

- Zbog sigurnosti. U Ponedeljak idemo. Do tada cemo se pakovati.

- Gdje se selite?

- Na istok.

- Grada?

- Ne, drzave. – odgovorio je ozbiljno.

Samo sam buljio u njega ne mogavsi nista reci. Opet cu izgubiti najboljeg druga.

// hoce li Emil zaista otici? Sta mislite?❤