Sijenka

40. DIO - KRAJ

Bila sam jako umorna i jedino sto sam zeljela u ovom trenutku bilo je leci u svoj mekani krevet i spavati. Pogledala sam na sat koji je upravo otkucavao 6h. Imam sat vremena do skole, mogu bar kratko zatvoriti oci.

To je bio plan kojeg nisam ostvarila. Probudila sam se u 10h, brzo se spremila i otisla na zadnja cetiri casa. Mirza ce opravdati ostalo.

Usput sam krenula u pekaru i kupila sebi nesto da pojedem. Pekar mi je tako toplo zazelio dobro jutro, da sam cijeli put do skole bila nasmijana. Treba vise cijeniti ovakve sitnice. To sam, nazalost, tek sad shvatila. Ali kao sto kazu, nikad nije kasno.

Nakon 15 minuta hoda dosla sam pred veliku zgradu zvanu „mjesovita srednja skola". Upravo je bio veliki odmor, pa je ispred bila masa ucenika.

Medju njima sam ugledala Delilu, pa sam joj prisla.

- Hejj! - rekla sam i zagrlila je.

- Pa hejjj! Da nisi poranila? - nasalila se.

- U 6 sam zaspala, nemoguce se odmah u 7 probuditi.

- Da, to jeste. Kako je bilo?

Eh tad sam joj ispricala sve. Od ambijenta do ceremonije, od vremena do muzike. Svaki detalj.

- Wowwww, zelim im svu srecu.

- Hvala.

Iz skole se culo glasno zvono, pa smo se uputili prema ucionici.

- Sta imamo sad? - pitala sam.

- Sociologiju. Kazu da proziva.

- Deeeee?! Pa ja nista ne znam.

- Samo dobrovoljce, ne brini.

- A Boze, pa hoces da umrem?

Nasmijale smo se i nastavile hodati.

Ovaj put sam sjela sa Delilom, a ne u zadnju klupu kao inace. Sacekali smo profesora koji se pojavio smrknut i tmuran, sto je bila potpuna suprotnost ovom prelijepom, suncanom danu.

Pricali smo dok je upisivao cas, a onda nas je usutkao i sam poceo pricati.

- Ima li neko da hoce da odgovara?

Nekoliko njih je podiglo ruku, a on je prozvao jednog momka iz druge klupe.

- Hajde ti prvi.

Ustao je i nervozno pucketao prstima.

- Reci nam... koja je razlika izmedju organskog i mehanickog tipa organizacija?

- Pa razlika izmedju... - poceo je on.

Osim profesora niko ga nije slusao. Svako je radio nesto svoje.

- Jesi li cula za Azru? - sapnula je Delila praveci se da nesto cita.

- Sta? - odgovorila sam radeci isto.

- Pobjegla je od kuce. Kazu da je otisla u Dubai „kod tetke".

Jedva sam se sudrzala, mogla sam puknuti od smijeha.

********************************

Napokon su prosla 4 dosadna casa i otisla sam sa Delilom u setnju. Hodale smo jednim parkom, a oko nas je vladalo proljece. Izbeharale grane su svojim ruzicasto-bijelim laticama krasile prizor zelene trave i kamenog puteljka. Iznad nas su cvrkutale ptice, a vrijedne pcelice vec su pocele sakupljati nektar.

Delila mi je ispricala da je dobila poziv od amidze u Austriju. Poslije srednje bi otisla tamo i izgradila zivot. To joj je uvijek bila zelja, ali sada kada je skoro vrijeme da ide predomislja se.

- Nije lahko ostaviti sve iza sebe i otici. Naravno, dolazit cu, ali nekako nije to to. - rekla je tuzno.

- Daj sebi vremena. Razmisli dobro. - pokusala sam joj pomoci iako nisam bas znala kako.

Setale smo sve dok nebo nije poprimilo toplu narandzastu boju. Uzivale smo u okolini i zalasku sunca, a onda krenule svaka svojim putem.

Sva umorna sam dosla kuci i legla u krevet. Ubrzo sam dobila poruku od Alena.

A: Mozes doci do mene?

M: Mogu, sto?

A: Cekam te.

M: Za 15 minuta sam tu.

Samo sam opet ustala i krenula.

Kada sam se priblizila njegovoj zgradi vidjela sam da me ceka ispred.

- Sta sad planiras? - pitala sam i zagrlila ga.

- Idemo u Neverland. - rekao je i krenuo niz ulicu.

- Idemo gdje?

- Vidjet ces.

Hodali smo okruzeni tisinom u meni nepoznatom pravcu. Put je isao uzbrdo. Okolo nije bilo nikakvih zgrada, niti kuca. Jedino gusto drvece koje je izgledalo poput divova spremnih da krenu u napad.

- A gdje idemo?

- Joj, pa vidjet ces. Uskoro smo tu.

- I bolje. Ovo je zastrasujuce.

Prestala sam gledati sa strane i fokusirala se na ono sto je ispred mene.

Na vrhu brda bila je ravnica, nesto kao poljana koja je bila posuta mjesecevim srebrom. Otisli smo do njenog kraja na kom se nalazila stara, drvena klupa. U nju su bili urezani razni inicijali, datumi.. Izgleda da se na ovom mjestu stvaraju lijepe uspomene.

- Sto si me doveo ovdje? - pitala sam.

- Pogledaj iza sebe. - rekao je Alen smjeskajuci se.

Okrenula sam ledja tom mjestu uspomena i pogledala pravo.

- Ovo je..nemam rijeci.

Ispred mene se nalazio nas grad. Svjetla koja su bila upaljena u visokim zgradama i malim kucama stvarale su prelijepu sliku na tamnoj pozadini. Crno nebo je bilo posuto sitnim, svjetlecim dijamantima, a pun mjesec je bacao svoju magiju na sav taj prizor.

- Hajde, sjedi.

Pozvao me pored sebe na klupicu.

- Kako to da nisam, ovaj, da nismo znali za ovo mjesto?

- Znao sam ja.

- I tek sad mi govoris? - udarila sam ga u rame.

- Pa cekao sam posebnu priliku, sta me udaras odmah? - nasmijao se.

- Njanjanja..A prilika je?

Danas nije nikakav poseban datum, nisam shvatala zasto bi bio.

Iz dzepa tanke, crne jakne je izvadio dva savijena papira i pruzio mi ih.

Odmotala sam i skontala da su to ustvari avionske karte. Dvije. Za Amsterdam.

- Sta..

- Pa danas je Petak, imamo vikend, pa sam mislio bilo bi lijepo da odemo negdje.

- Negdje? Pa ovo je Amsterdam!

- Da, i? Znam da zelis tu ici.

- Ali...

- Normalni ljudi bi rekli „hvala".

- Hvalaaaaa!!! - rekla sam i zagrlila ga jako.

Ostala sam tako u njegovom zagrljaju i osjecala se sigurnije nego ikad. To mora da ljubav. Ne.. To jeste ljubav.

- O cemu razmisljas? - pitao me tiho.

- O tebi.

- Je li nesto lijepo?

- Jeste.. Alene?

- Hm?

- Volim te.

- Volim i ja tebe.

Privio me jace u zagrljaj i to je bilo to. Poceli smo zivjeti punim plucima.

// zadnji dio...

Prica je zavrsena.

Zelim napisati nesto, ali to cu u posebnom dijelu kojeg cu postaviti nesto kasnije. ❤