Sijenka

17. DIO

Sjedila sam umotana u plavu, mekanu deku na crnoj fotelji pored prozora. U jednoj ruci sam drzala solju toplog caja od brusnice, a u drugoj knjigu. Od kako je Selina, prije dva mjeseca, poginula nalazila sam utjehu u citanju. Ulazeci u svijet likova, zaboravljala sam na svoj. Trenutno sam citala „Princ ponoci"- Laura Kinsale. Odlicna knjiga ove americke spisateljice.

Primijetila sam da sam se malo umorila pa sam pogled sa knjige prebacila kroz prozora.

Vidjela sam krupne pahuljice koje su izvodile svoj ples u letu, a onda se spustale na zemlju i tako ga zavrsavale. Vani je sve bilo prekriveno ovom carobnom, bijelom prasinom. Januar onakav kakav i treba da bude. Zacula sam smijeh i viku djece koja su uzivala u zimskim radostima. Na trenutak sam pomislila da izadjem u setnju, ali sam se brzo predomislila.

Taman kada sam se htjela vratiti citanju zacula sam kucanje na ulaznim vratima. Ko je sad? Pomislila sam u sebi, a osoba sa druge strane kao da mi je procitala misli.

- Ja sam, Mirza.

Odmah sam otvorila vrata i bacila se bratu u zagrljaj. Nisam ga vidjela od Selinine sahrane.

- Sjetio se da imas sestru?

Pitala sam prekrstivsi ruke i namrstenog pogleda. Naravno da sam se samo salila.

- Mlada damo, iskreno i duboko se izvinjavam.

Stavio je jednu ruku na srce, a drugom obrisao nepostojecu suzu.

Nasmijali smo se oboje.

- Hajde, udji.

Otresao je snijeg sa cizama i debele, zimske jakne, te usao.

- Pa, pricaj. Sta se desavalo dok me nije bilo?

Pitao me je pomalo tuzno. Rijetko smo se culi, a jos rjedje vidjali. On je radio po citav dan, a ja bila u skoli. Dao je otkaz na nocnom poslu jer za njega vise nije bilo potrebe. Znala sam da ima djevojku. Armina, Admira,.. tako nekako.

- Pa, osim Selinine smrti nista posebno. Idem u skolu, ucim, slobodno vrijeme provodim sa Alenom ili Emilom, mada ipak cesce citajuci.

- Sta citas?

Pitao me kao da je to jedino sto je zapamtio.

- Sve sto mi dodje u ruke. Moja drugarica Delila, pa dobro nije mi bas drugarica, ali ponekad se vidjamo, preporucila mi je par njih. Odmah sam otisla u biblioteku i podigla 5 odjednom. Eno ih na stolu cekaju me.

Nasmijao se na to.

- Sretno s citanjem. – klimnula sam glavom – Emil? Ko je to?

Tek se sada sjetio ostatka mog govora.

- Novi ucenik, tek ove godine je krenuo sa nama u razred.

- Cesto se druzite?

Pogledao me svojim „ja sam ti stariji brat i moras mi sve reci da bih te mogao zastitit" pogledom.

- Prilicno cesto, da.

- A Alen? Nisi vise dobra sa njim ili?

- Pa zar me nisi slusao? Jesam. Naravno da niko ne moze zamijeniti Alena, ali Emil je okej.

- Dobro, kako ti kazes. Cuvaj se, seko.

- Ne brini, znam.

Par trenutaka smo oboje sutjeli. On je bio zagledan u uramljenu sliku na mom nocnom ormaricu. Prikazivala je mamu, njega pored nje i mene u njenom krilu. Ja sam tada imala 8, a on 12 godina. Svi smo imali ogroman osmijeh na licu i bili smo sretni. Bezbrizno djetinjstvo.. Ta mala Melina nije mogla ni zamisliti sta je ceka. Dok je gledala u covjeka iza kamere i smijesila se, nije razmisljala o tome da ce bas taj covjek podici ruku na nju, vise puta.

- Znas sta? Idemo na klizaliste!

Predlozila sam jer nisam zeljela tugovati. Nema mame, nema Seline, ali Mirza je tu.

- Gdje ima klizaliste?

- Eh braco, da cesce dolazis znao bi.

Prevrnuo je ocima na taj moj komentar.

- Je li suvisno govoriti da je NE ZNAM klizati? – izjavio je.

- Pa, naucit ces. Idemo.

Uzeo je svoju jaknu, meni dobacio moju i izasli smo. Jos uvijek sam na sebi imala odjecu koju sam obukla kako bih obisla Selinin i mamin grob. Crne pantole, tamnoplavi dzemper i crne cizme. Masnu kosu sam sakrila ispod kape na kojoj pise BAD HAIR DAY. Odlicno.

***********************************

- Hahahaa, ides li?

Pitala sam Mirzu koji je ostao daleko iza mene. Kao mala, uvijek sam vozila rolsue, tako da mi klizaljke nisu bile problem. A njemu? O da, itekakav! Srecom nije bilo mnogo ljudi okolo koje bi mogao oboriti.

Klizao je uz ogradu ili bolje receno ograda je bila jedina svijetla tacka za njega.

- Nikad. Vise. Nikad!

Rekao je ozbiljno nakon sto je ocajnicki dosao do mene. Glasno sam se nasmijala i otisla napraviti krug. Mirza je odlucio ostati uz svoju ogradu i pratiti me pogledom.

Islo mi je sasvim dobro sve dok se ispred mene nije pojavila malena djevojcica. Stvorila se niotkuda. Morala sam promijeniti smjer da je ne bih udarila, pritom sam izgubila ravnotezu i zavrsila na ledu. Probola me bol u ledjima, ali brzo je proslo.

Ustala sam i otisla do svog brata.

- Caj? – pitao me polahko se odmicuci od svog oslonca.

- Caj. – odgovorila sam i krenula do izlaza.

Dok smo isli prema jednom kaficu na kraju ulice zazvonio mi je telefon. Na ekranu je pisalo „Alen".

- Hej, Meli.

- Hej. Sta ima?

- Dosadno mi je, moji su svi negdje u gradu. Zelis li doci da gledamo film ili tako nesto?

- Evo mene sa Mirzom.

- Hej, debeli! – ubacio se moj brat u razgovor. Jos od malih nogu ga je tako zvao.

- Oh, pozdravi ga.

- Zasto ne bi dosao i to uradio licno? Upravo idemo u TheHundred. Dodji i ti.

- Sad?

- Da, sad.

- Dobro, tu sam za nekih pola sata.

- Vazi. Vidimo se.

Mirza i ja smo narucili tri caja i cekali Alena. Razgovarali smo o starim danima i on je ubrzo dosao i prikljucio se u razgovor.

- Oh, ili onda kad smo se sakrili u garazu i pojeli svu tortu. – rekao mi je Alen smijuci se.

- MOJU tortu! – ubacio se Mirza. Napucio je usne i prekrstio ruke kao da je ljut.

- A daaaj! Pa imao si dvije. – dodala sam.

Svi smo se poceli glasno smijati. Ljudi oko nas su nas poceli cudno i ljutito gledati, ali nije nas bila briga. Uzivali smo u tim sjecanjima i ne damo da nam ih neko oduzme.

// evo jos jedan nastavak😊

Imam pitanje.. jeste li za Emil i Melina ili Alen i Melina? Koga shippujete? I da li imate neke prijedloge kako da ih nazovemo?

Komentarisite, ostavite misljenje❤

I jedno veliko hvala svima koji su do sada citali. Puno mi znaci❤😘

Necu vas vise smarati, byee do Ponedeljka👋