Sijenka

16. DIO

Danas je rodjenan tetke Edine. Pa dobro, Selinine tetke Edine, ali i ja imama prilicno dobar odnos sa njom. Seli i ja smo krenule autom. Ona je sjedila za volanom, a ja sam trazila neki dobar radio program.

Ovaj vikend je bio jedan od rijetkih da Seli ima slobodnog vremena. Radila je kao pomocnica veterinaru u nasem gradu. Voljela je zivotinje i to joj je bio nacin da provodi vrijeme s njima. Zeljela je posvojiti psa, ali joj roditelji nisu dozvolili. Rekli su kako pas zahtjeva mnogo odgovornosti koja bi na kraju spala na njih, jer bi njoj dosadilo. Moram priznati, u pravu su. Selina nije bila neko koga bi dugo zabavljale iste stvari. Monotona rutina njoj je bila samo teret. Na kraju se i ona pomirila s tim.

- Tetka ce napraviti cokoladnu tortu sa orasima. Sjecas se? Prije nam je non-stop pravila.

Rekla je radosno.

- Zar bi je ikad mogla zaboraviti? Najbolja torta na svijetu!

Obije smo se nasmijale.

Presle smo vec pola puta kojeg smo provele u pricanju, pjevanju, smijanju i bilo mi je drago imati prijateljicu poput nje.

- Cuj, poslije vecere idemo do Tvrdjave.

Tvrdjava je bila mjesto gdje smo stalno isle sa drustvom. Obicno smo se nocu okupljali tu i pricali strasne i jezive price. Legenda kaze da se u kasne sate tu pojavljuje duh zene koja se trebala sastati sa svojim voljenim. Medjutim, pala je granata i ubila je. Kazu da ga ona ipak i dan danas ceka.

- Oh, moze. Mjesecima nisam bila tu. Je li Damir jos u gradu?

- Damir? Hmm.. Mislim da nije.

- Steta.

- Ma dogovorit cemo se s nekim.

Okrenula sam se prema njoj i ugledala auto koje velikom brzinom ide prema nama.

- Selina, pazi!!

Bilo je prekasno. Jak udarac potresao je auto. Cula sam lom stakla, a zatim osjetila kako se auto prevrce. Udarao je od stijenu koja se prostirala ispod ulice. Osjetila sam to na svom tijelu. Cas na ruci, cas na strani, cas na glavi. Bol se sirila mojim tijelom kao da je to nesto sasvim prirodno. I onda, kraj. Auto se zaustavilo. Lezalo je krovu. Pogledala sam u Selinu kojoj su oci bile sklopljene, a lice i tijelo obliveno krvlju. Tek tada sam shvatila da i ja osjetim krv na sebi. Uhvatila me panika i strah.

Izvukla sam se iz ostataka auta uprkos ogromnoj boli. U glavi mi se strasno vrtjelo i osjecala sam se kao da cu se svakog trenutka onesvijestiti.

Pokusala sam izvaditi telefon iz svoje jakne. Staklo je bilo slomljeno, ali je i dalje radio.

Nisam imala snage objasniti lokaciju koja bi bila potrebna hitnoj. Zbog toga sam nazvala Alena. Na svu srecu, javio se odmah.

- Tetka Edi-edina..stijene..nesreca..Seli i ja.. zovi, zovi hitnu..

Rekla sam zadnjim atomima snage. On je znao gdje se to nalazi.

- Cekaj, Meli!! Jesi li dobr..

Dalje ga nisam cula. Obgrlila me tama.

Kada sam se probuila prvo sto sam cula bilo je pistanje. Otvorila sam oci i velika sijalica koja je bila odmah iznad mene me zaslijepila. Nakon sto sam se priviknula na nju shvatila sam da se nalazim u bolnici. Pistanje su proizvodili aparati na koje sam bila prikljucena.

Onda sam se sjetila. Nesreca. Selina! Gdje je ona?!

Okrenula sam glavu na drugu stranu i ugledala medicinsku sestru. Bila je visoka i vitka, crnu kosu je pokupila u pletenicu koja joj je isla do sredine ledja. Bila je blago nasminkana, a pored toga lice joj je krasio prelijep osmjeh.

- Melina, u bolnici ste. Imali ste saobracaju nesrecu, ali sada vam je stanje stabilo. Ipak vam preporucujem da se jos malo odmorite.

Saopcila mi je ljubazno.

- Se-selina.. gdje..?

Bilo je teze govoriti nego sto sam mislila.

- U drugoj sobi, odmah iza vas.

- Hocu.. do nje..

- Ne, gospodjice. Odmorite se jos. Sutra je mozete posjetiti.

Izasla je iz sobe prije nego sto sam uspjela ista da odgovorim. Sa druge strane vrata cula sam Alenov glas. Bio je tu.

Cekala sam da udje, ali nije. Nakon nekoliko trenutaka sam protiv svoje volje zaspala.

Kada sam ponovo ugledala svjetlo bilo je prirodno. Vec je jutro, znaci.

Sestre nije bilo, a pored mene je sjedio Alen.

- Dobro jutro.

Rekao je tiho kao da je mislio da ce me nesto glasnije izbaciti iz takta.

Klimnula sam glavom.

- Treba li ti nesto?

Osjetila sam da su mi usta uzasno suha.

- Vode..

Rekla sam hrapavim glasom.

Odmah je ustao i nakon par minuta se vratio sa casom vode u ruci.

Popila sam je do zadnje kapi i osjecala se mnogo zivlje.

- Kako je ona?

Alenovo lice prekrila je tuga.

- Alene?

Sutio je i gledao me ocajno. Osjetila sam novi nalet panike. Uspravila sam se u krevetu kao da bi mi to moglo pomoci.

- Kako je? Sta je bilo? Pricaj!

U tisini punoj iscekivanja cula sam krv kako mi sumi u usima.

- Meli.. – prosao je rukom kroz kosu, zatim je par puta zaustio nesto kaze ali nije, trazio je prave rijeci – primi moje saucesce.

Rekao je naposlijeku. Buljila sam u njega kao da je rekao nesto nemoguce. Nisam zeljela povjerovati u to.

- Zao mi je.

Time je potvrdio. Seline vise nema.

Osjetila sam prazninu. Istu onu koju sam osjetila kada mi je majka umrla. Prazninu u svom srcu koje je postajalo hladnije. Neko je ponovo otrgnuo dio mog zivota.

Niz obraz mi se spustila jedna usamljena suza. Brzo sam je obrisala.

- Ako ti mogu nekako pomoci, znas da..

Poceo je Alen ali sam ga prekinula.

- Zeljela bih biti sama.

Nisam ga ni pogledala dok sam to izgovarala. Ne bih mogla podnijeti njegov sazaljiv pogled.

- Bit cu ispred, zovi kad ti zatrebam.

- Hocu, hvala ti.

Izasao je i zatvorio vrata za sobom.

Duboko sam udahnula i izdahnula. Pokusala sam da sprijecim suze, ali uprkos mom trudu one su nasle put i izasle na moje obraze. Zarila sam lice u jastuk da bi prigusila jecaje i molila Boga da njenoj dusi da mir i spokoj.

// sta mislite o ovom nastavku? Je li vam zao zbog Seline? Misljenje u komentare👇❤