Sijenka

33. DIO

// EMILOVA POV//

Alen je buljio u mene kao da je duha vidio.

- Sta? – odbrusio sam.

Ni sam ne znam zasto sam bio tako odvratan prema njemu.

- Umm, ovaj.. pa dosao sam ti se izviniti za jucer. Pretjerao sam.

- U redu je.

Klimnuo je glavom i sjeo na krevet.

- Nisam rekao da mozes sjesti.

- Nisam te ni pitao. – odgovorio je saljivo. – zbog sigurnosti, kako mislis? – nastavio je ozbiljno. – i de prestani se vise pakovati!

Spustio sam stvari koje sam imao u rukama i sjeo nasuprot njemu.

- Strah me da ce blizancima nesto dogoditi. Mozda i ocu i Adini.

- Zar Melina nije otisla bas da se to ne bi dogodilo?

- Da, jeste, ali on je kriminalac. Njima se ne moze vjerovati.

- Hmm, u pravu si.

Par minuta smo sjedili u tisini.

Jedan razlog jeste bila sigurnost, ali postojao je i drugi.

Nakon sto mi je Alen jucer nesvjesno dao do znanja da je zaljubljen u Melinu razmislio sam malo. Sjetio sam se kako je ona njega gledala, kako ga je uvijek branila, kako su se smijali zajedno. Shvatio sam da je i onda zaljubljena u njega. Jedini problem je sto njih dvoje to jos ne znaju.

Alen nije bio u pravu kada je rekao da je nju zelim samo zbog pozude. Prema njoj sam osjecao nesto sto nikad prema nekoj djevojci nisam, ali svi su me osudjivali po proslosti, cak i Alen, i nisam mogao dokazati suprotno.

Moram otici, jer ne zelim gledati kako se njih dvoje vole. Vratit ce se ona, sigurno hoce, i onda ce poceti najljepsa ljubavna prica ikada.

Ja ne zelim stajati sa strane i to gledati. Jer ako ima nesto tesko na ovom svijetu, onda je to da gledas osobu koju volis kako voli nekoga drugog.

- Alene?

- Kazi.

- Ti volis Melinu, jel tako? – pitao sam tiho.

- Mislim da da.. – promumljao je gledajuci u posteljinu.

- Voli i ona tebe. – rekao sam.

Podigao je zacudjeni pogled. Postao je nekako nervozan.

- Kako z-znas?

- Oci nikad ne lazu. – rekao sam i vratio se pakovanju.

- Sta to znaci? – pitao me i ustao sa kreveta.

- Doci cu da se pozdravimo prije nego krenem, sad bih te molio da odes kako bih se spakovao.

Nije nista rekao, samo sam nakon nekoliko trenutaka cuo vrata kako se otvaraju i zavaraju. Zatim glasove u prizemlju i na kraju tisinu.

********************************

Prosla su dva sada od kako je Alen otisao, i ja sam zavrsio sa pakiranjem. Soba je sada bila prazna. Kofer, torbe i kutije su stojale poslagane pored praznog ormara. Jedino sto nisam spakovao bila je posteljina i nekoliko dijelova odjece. Ipak ostajem jos 4 dana.

Osjecao sam se kao da dugujem objasnjenje Melini. Sisao sam do oceve radne sobe i uzeo papir i olovku. Vratio sam se u svoju sobu i poceo pisati pismo. Ako se vrati do Ponedeljka, spalit cu ga i reci joj sve licno, a ako se ne vrati onda cu dati Alenu da joj preda.

Melina,..

prije svega zelim ti zahvaliti na tome sto si uradila za blizance. Iako rijeci nikad nece biti dovoljne da ti to pokazem. Oni pitaju stalno za tebe, kazu „gdje keka Meli". Svaki put smislim neki izgovor, uci, kod rodice je, zauzeta je. Povjeruju mi.

Nadam se da ti Omar nije uradio nista nazao, a ako jeste zelim ti brz oporavak.

Htio sam da ti kazem da cu uskoro odseliti, kada se vratis vjerovatno cu vec biti daleko. Blizanci su spaseni, ali idalje se ne osjecam sigurno ovdje. Morao sam otici zbog njihove sigurnosti. Zao mi je sto oni nikad nece saznati kako si se zrtvovala za njih, ali siguran sam da bi ti bili zahvalni. Mozda im nekada i ispricam, kada budu stariji..

Kako god, zelim ti u buducnosti puno, puno srece, zdravlja i prije svega mira. Nadam se da ce sve biti kako treba.

Mozda se nekada ponovo sretnemo.

S ljubavlju, Emil

Presavio sam papir na pola i ostavio ga u praznu ladicu.

Nisam napisao dio gdje joj priznajem svoje osjecaje iz razloga sto znam da ce se onda osjecati krivom. Zelim iskreno da ona i Alen budu sretni, cak iako ta sreca na ukljucuje mene. Njih dvoje su mi, pored Sare i Tarika, najvaznije osobe u zivotu.

- Emilee!! Hajde sidji, rucak je gotov. – cuo sam oca kako me zove.

- Eto mee! – odgovorio sam.

Prije toga sam otisao u kupatilo i umio se. Izgledao sam prilicno umoran i gotov. Iako sam im ispricao sve, morao sam jer drugacije ne bi pristali na selidbu, nadao sam se da me nece nista pitati. Nemam volje vise pricati o tome.

Jeli smo u tisini, jedino sto se culo bilo je klepanje sudja i nasa disanje.

- Mama, kad ce keka Meli doci od rodice? – pitao je Tarik i tako prekinuo tisinu.

Otac, Adina i ja smo pogledali jedno u drugo sa tugom u ocima.

- Ne znam, duso. – odgovorila je njihova majka.

- Ali zasto nije rekla da ide? – rekla je Sara.

- Mozda nije mogla. – ubacio se otac.

Cijelo vrijeme su mi kroz glavu prolazile slike iz sume. Kako ga je Melina pogledala nakon sto je nazvao „kceri moja". Toliko bijesa i mrznje u necijim ocima i drzanju nikada nisam vidio. Dalje se nije drzala plana, ali razumijem je, ne bih ni ja mogao da sam na njenom mjestu.

- Zasto nije mogla? – navaljivao je Tarik.

Sjetio sam se kako ju je osamario. Pala je u blato, a obraz joj se zacrvenio. Zabolilo me kao da je mene udario, ali morao sam ostati miran.

- Znas li ti zasto je otisla?

Prevrtao sam svoju hranu po tanjiru, nisam mogao vise jesti. Tek kada sam osjetio poglede na sebi, podigao sam glavu.

- Jaa.. izvinite me.

Nakon toga sam ustao, uzeo jaknu i cizme i izasao iz kuce.

Setao sam ulicama, a po meni je padao snijeg. Melina ga je uvijek nazivala „carobnom prasinom". I moram priznati, bilo je carobno.

Sjeo sam na jednu klupu u parku i samo posmatrao sve oko sebe. Nisam razmisljao ni o cemu, samo sam gledao kako se pahuljice spustaju jedna za drugom i tako tvore bijeli tepih.

// kako vam se cini?

Jedna informacija samo, prica se blizi kraju. Ostalo je jos samo nekoliko dijelova...

Voljela bih da napisete misljenje u komentare ❤