Sijenka

38. DIO

- Zelis li da budemo? – pitao me.

Zagledala sam se u njegove blistave smedje oci i shvatila da je on jedino sto mi treba.

- Zelim. – odgovorila sam s osmijehom i zagrlila ga.

Krenuli smo pjeske do mog stana. U prici nismo ni primijetili da je sunce zaslo iza gustih, sivih oblaka. Okolina je postala sumorna i tuzna.

Odjednom sam osjetila kapi kise na svojoj kozi. Jedna, druga, treca,...

Kvasile su sve sto se naslo u okolini i polahko stvarale mokru povrsinu. Alen i ja smo se brzo sakrili ispod jednog napustenog kioska i sacekali da prestane, ali nije. Padala je sve gusce i gusce. Nismo cak vidjeli ni drugu stranu ulice. Krupne kapi udarale su o lim iznad nas i stvarale prelijepu pjesmu. Miris svjeze pokvasene zemlje se sirio okolinom.

Iskljucila sam mozak i samo posmatrala, slusala i osjecala. Ni o cemu nisam razmisljala. Bilo je prelijepo.

Pogledala sam u Alena koji je vec gledao u mene. Na licu mu se pojavio neki cudan smijesak.

- Sta? – pitala sam.

- Znas da smo samo jednu ulicu udaljeni od tvog stana?

- Da, i?

Uzeo me je za ruku i povukao za sobom. Vrisnula sam kada su hladne kapi prokvasile moju odjecu. On se na to samo glasno nasmijao i poceo trcati, a i ja za njim. Ubrzo smo se nasli u zgradi. Sa nas je kapala voda i shvatili smo da ovo i nije bila bas dobra ideja.

- No risk, no fun. – rekao je i nasmijao se.

- Da, da. Hajde.

Nakon 300 godina nasla sam kljuc medju knjigama, maramicama, slusalicama, sminkom itd. Kada sam otvorila vrata prvo sto sam ugledala bio je Mirza. Sjedio je na stolici u kuhinji okrenut meni ledjima.

- Mirzaa!! – povikala sam i potrcala prema njemu.

Nije potrebno spominjati da ga dugo, predugo nisam vidjela.

- Hej.. ohhh.. polahkoo! Hoces da me ubijes? – nasmijano je rekao nakon sto sam se zaletila u njega.

Nakon duzeg vremena sam se odmakla i primijetila da sam ostavila mokar trag na njegovoj majci.

- Upsss... – rekla sam i otisla u sobu da se presvucem.

Uletila sam kao inace i odmah produzila do ormara, a onda sam na krevetu primijetila nesto, tacnije nekoga.

Bila je to plavkosa mlada djevojka, blijede puti i veoma lijepih crta lica. Lezala je opusteno i disala ravnomjerno. Pokrivac joj je skliznuo do kukova i otkrivao prelijepu, srebrenu ogrlicu oko vrata.

To mora da je Amira, Admira.. Arghh jos uvijek joj ne znam ime!

I dok sam tako bila zaokupljena bezveznim mislima, moje je tijelo mehanicki skinulo mokru, a obuklo suhu i mekanu odjecu.

Nakon sto sam se vratila u kuhinju, sjela sam sa Alenom i Mirzom.

- Kako se ona zove? – pitala sam odlucivsi da napokon saznam.

- Amira. – odgovorili su obojica u glas.

- Ami-ra..dobro. Paa sta ima?

- Nista posebno – rekao je Mirza.

- Kao i uvijek. Je li neko gladan? Ja jesam!

- Ima li kad da nisi? – zadirkivao me Alen.

- Njanjanjaaaa.....

Iz zamrzivaca sam izvadila picu, pa je ubacila u rernu da se ispece.

Vratila sam se njima za sto i pricali smo dok nam se nije pridruzila Amira. Stvarno je bila prelijepa. Imala je cisto zelene oci koje su zracile radoscu. A osmjeh je bio andjeoski...

Razumijem zasto se Mirza zaljubio u nju. Stvarno je divna.

Poslije nekog vremena nase jelo je bilo gotovo. Pojeli smo i posljednji komad pice koja je bila tako, tako ukusna. Mogla bih jos.. a ne, ne. Moras paziti koliko jedes! Rekla je moja podsvijest. Ovaj put sam je poslusala.

- Imamo nesto da vam kazemo. – izjavio je moj brat.

Alen i ja smo se pogledali, a zatim se skoncentrisali na njih dvoje.

- Isao sam jutros u vasu skolu. Pitao sam i tvoju razrednu Meli, a i tvoju Alene, da ne idete sutra u skolu. Odobrile su.

- Haa? Sto to? – pitali smo skoro u glas.

- Paa.. – pogledao je Amiru s toliko ljubavi da mi se srce istopilo – sutra je vjencanje...nase. Zenim se, seko. – rekao je Mirza.

- STA?!

Skocila sam na njega i bukvalno ga oborila sa stolice. Kada sam se malo smirila cestitala sam i Amiri, a Alen je uradio isto.

- Cekaj, sutra? Zasto mi tek sad govoris? Jesi li ti normalan?

- Je li to gospodjica nema sta obuci?

- Pa nemaammmm! Bravo!

Svi smo se u glas nasmijali.

- A daj, stvarno. Znas da ne nosim haljine, ni te dzidze-midze. Kako da nabavim sve do sutra?

Amira je ustala i izasla iz kuhinje. Vratila se sa kesicom u ruci.

- Ovdje imas haljinu, stikle i te dzidze-midze.

- Sta.... woowww.. hvalaaa!! Mogu li vidjeti?

- A-a, tek sutra. Svidjet ce ti se, bar Alen tako kaze.

Uputila sam mu svoj „zadavit cu te" pogled.

- Hejjj, pa zabranili su mi da ista govorim.

- Mrtav si. – rekla sam ozbiljno.

- Nista, ljudi, idem ja..imam ovaj...posao neki...

- Samo ti sjedi, necu ti nista.

Ostatak veceri smo proveli pricajuci, smijuci se, a onda je vec bilo kasno i njih dvoje su otisli. Alen je ostao jos malo, pa se uputio kuci.

****

Istusirala sam se i legla spavati. Prije toga sam navila alarm, koji me upravo budio. 7:00h. Doci ce po mene u 9, tako da bih se trebala poceti spremati.

Otisla sam do kupatila i obavila jutarnju higijenu, pa se vratila u svoju sobu. Nasminkala sam se malo vise nego inace, a zatim obukla prelijepu haljinu.

Nisam ni primijetila, ali prosla su vec dva sata i Mirza me zvao.

Usla sam u njegov audi a8 i sjela na zadnje sjediste pored njega. Alen je sjedio na suvozacevom mjestu, a nas blizi rodjak je vozio. Moj brat je bio previse nervozan za to.

- Uhh sekoo, izgledas fenomenalno! – rekao mi je.

- Hvala. A ti..hmm,nisi los.

- Nisam los.. Cekaj sta ne valja? – odmah je poceo popravljari crnu kravatu i ogledati se.

- A Boze, hajde disi. Super si, prelijep si, sve je kako treba.

Poslije pola sata voznje dosli smo do velike dvorane u kojoj se trebala odrzati ceremonija.

Sa Alenom sam otisla u masu, dok je Mirza nestao kako bi jos jednom provjerio sve sa organizatorima.

- Melina, obecaj da ces ostati smirena sad.. – sapnuo je Alen.

- Sta je bilo?

Nije mi odgovorio, ali je pogledao iza mene. Okrenula sam se i pored auta ugledala Omara. Odkud on ovdje?

Pogledao me u oci, a zatim podigao pistolj i pomjerao ga lijevo-desno.

Nece valjda...

// hoce li?

Kako vam se svidja?