Sijenka

36. DIO

Cijelu noc sam se budila, imala sam nocne more i jos uvijek sam se osjecala kao da sam u vikendici. Alen je bio budan i smirivao me svaki put kada bi pocela paniciti.

Sada sjedimo u kuhinji i doruckujemo.

- Kad ces otici u policiju? – pitao je.

- Cim zavrsim sad, ne zelim odugovlaciti.

- Hoces da idem s tobom?

- Pa..ne znam..ako zelis.

- Dobro, ici cu.

Nasmijala sam mu se blago i zavrsili smo dorucak, a zatim zajedno pospremili.

On je otisao kuci da se istusira i presvuce, a ja sam ostala i uradila isto.

Obukla sam plave farmerke, bijeli dzemper, a kosu sam svezala u visoki rep. Nisam se sminkala, jednostavno nisam imala volje.

Kratko sam sacekala Alena i onda smo zajedno krenuli.

*********************************

Usli smo u veliki hodnik u policijskoj stanici.

Na kraju nalazilo se nesto nalik salteru iza cijeg je stakla sjedio Semir i radio na kompjuteru. Nedaleko ispred bile su poredane tri stolice. Pored saltera pruzao se dug hodnik sa puno vrata. Ljudi su izlazili i ulazili, ozbiljnog izraza lica i noseci razne dokumente.

Semir se nasmijao kada nas je ugledao i odmah javio inspektoru Ameru da smo tu. Sacekali smo desetak minuta, jer je bio zauzet, a onda otisli u njegovu kancelariju.

Roletne na prozorima su bile do pola spustene i prostorija je bila pomalo mracna. U jednom dijelu nalazio se ormar sa mnogo stalaza na kojima su bile poredane fascikle, registri i papiri. Odmah sa vrata vidio se radni sto popunjen jednim ramom, na kojima je bila slika inspektorove porodice, pored toga jedan mali, okrugli sat. Na drugoj strani stola bila je poredana hrpa formulara, fascikli i casica sa olovkama, hemijskama, markerima i slicno.

Iza stola je visila tabla na kojoj su bile zakacene slike kriminalaca, nacrtane i napisane razne strelice i predpostavke. Medju njima sam vidjela sliku svoga oca, Omara, ali sam jednostavno maknula pogled i usmjerila ga na inspektora.

- Dobar dan. – pozdravila sam ga.

- Dobar dan. Izvolite, sjednite.

Pokazao je rukom na dvije kozne stolice koje su bile ispred njegovog stola. Skinuli smo jakne i sjeli.

- Gospodjice Melina, kako ste danas? – pitao me.

- Bolje, hvala na pitanju.

- Da predjemo na sluzbeni dio?

- Moze.

Uzeo je neki papir sa hrpe, pregledao ga, a zatim izvadio hemijsku iz casice i krenuo postavljati pitanja.

- Pa ovako, kakav odnos imate sa Omarom?

- Emmm..on mi je bioloski otac. Dok sam bila mala me je tukao i cesto povredjivao nozem.

- Samo tebe?

- Ne, moju mamu je isto tukao.

- Gdje je ona sad?

- Preminula je prije manje od godinu dana.

- Moje saucesce.

Klimnula sam glavom.

Zapisao je svaki moj odgovor na papir.

- Znas li da je osumnjicen za pljackanje banke?

- Nisam upoznata s tim.

Ponovo je nesto zapisao i onda pogledao u jednu fasciklu.

- Odveo vas je krajem januara, a mi smo vas nasli pocetkom marta. Znaci malo vise od mjesec dana ste bili tamo.

- Tako je.

- Mozete li mi opisati kako je do toga doslo i kako je bilo tokom boravka u vikendici?

- Pa, ja nisam imala kontakta sa Omarom, niti sam zeljela da ga imam. Postoji jedan momak, Emil, ciji je otac poslovni covjek. Omar je izgleda otisao kod njega kao „poslovni partner" i raspitivao se o Emilu, te zakljucio da smo isto godiste. Onda je jednom otisao njegovoj kuci dok je bio sam i zaprijetio mu da ce ubiti njegovog brata i sestru, cetverogodisnje blizance, ukoliko me ne dovede njemu. Dao mu je vremena par mjeseci da me upozna, da dobije moje povjerenje kako bih ja krenula. Onda je dosao i rekao mu da ima jos sedam dana. Alen i Emil su mi ispricali sve i pristala sam da odem. On nije znao da ja znam za dogovor.

- Taj Emil, gdje je on sad? – pitao je.

- Odselio je na istok drzave, zbog straha za sigurnost blizanaca i citave porodice uopste.

- Zna li da je Omar uhicen?

- Mislim da ne, otisao je prije nego sto sam se vratila.

I to je zapisao na papir, i pokazao mi rukom da nastavim.

- Kada smo dosli tamo ponasao se prijateljski. Pravio nam je da jedemo, razgovarao sa mnom kao da je sve normalno. Ja sam vecinu vremena provodila zakljucana u sobi.

- On te zakljucavao?

- Ne, nije. Ja sam, iz straha. Ali nije bilo potrebe, nije nista uradio, cak nije ni galamio.

- U redu. Jucer si rekla da si tad prvi put izasla iz vikendice. Zasto?

- Pa bilo mi je dosadno i on je to primijetio, te mi predlozio da odem kod tete Milice, pod uslovom da se lijepo ponasam. Otisla sam i ubrzo ste vi dosli. Ostatak znate.

- Razumijem. Izvinite me na trenutak. – rekao je i izasao.

Pogledala sam u Alena koji me zacudjeno gledao. Otvorio je usta da nesto kaze, ali nije.

- Sta? – pitala sam ga.

- Nista, samo.. Pricala si o tome kao da te ne dotice.

Odgovorio je i ja sam slegnula ramenima.

- Ne zelim se vise zamarati time.

Nismo vise pricali, a ubrzo je dosao inspektor.

- Morat cete ovo sve sto ste sada meni ispricali ponoviti na sudu.

- Dobro. Kada je sudjenje?

- Javit cemo Vam.

- U redu. Je li to sve?

- Jeste, mozete ici ako zelite.

Ustali smo i obukli jakne, a zatim se pozdravili i izasli.

Napolju se vec pojavilo rano proljece. Odlucili smo da prosetamo nazad. Alen je isprepleo svoje prste sa mojima i krenuli kuci.

Pitala sam ga sta su radili u skoli svo vrijeme, srecom nisu presli puno gradiva, ali su svi dobili ocjene. Tako da kasnim i moram to sve nadoknaditi. Prokleti Omar!

Rekao mi je i da su se svi poceli raspitivati za mene. Vidjeli su slike i portale na kojima je pisalo „ako je neko vidio ovu djevojku molimo da se javi u najblizu policijsku stanicu".

Ma super, pored svega jos cu morati podnositi znatizeljne i sazaljive poglede ucenika, kao i saputanja iza mojih ledja. Vec mi je svega dosta, a oni ce time doliti ulje na vatru.

Sada znam zasto sam bila ona koje su se svi plasili. Nisam zeljela da se desi ovo. Nisam se zeljela ni sa kim druziti, niti sam zeljela da iko zna ista o meni.

Sada je nemoguce vratiti vrijeme, ali mozda mogu vratiti staru sebe.

// hejj! Blizimo se kraju price...

Sta mislite o ovom nastavku?

Btw zeljela bih ga posvetiti sladjanam jer u posljednje vrijeme redovno komentarise❤