Sijenka

3. DIO

- Melina! Cekaj!

Povikao je neko iza mene. Setala sam ulicom, sama. Zeljela sam malo razbistriti glavu. Okrenuvsi se ugledala sam Alena. Trcecim korakom je isao prema meni.

- Hejj! Odkud tebe?

- Bio sam u blizini. Opet setas sama?

- Pa.. znas mene.

- Da, da.

Nastavili smo hodati u tisini. Ja sam nestala u nekom svom svijetu, a on je posmatrao svijet oko nas. U jednom trenutku rijeci kao da su eksplodirale iz mene

- Trazi oprost..

Pogledala sam ga suznim ocima, a on je zastao sokiran.

- Ovdje je?

- Ne znam. Mirza je neki dan dosao i rekao mi.

- Pa sta ces uraditi?

- Razmisljam o tome vec danima. Ne zelim da ga ponovo vidim, ne nakon svih ovih godina. S druge strane ipak zelim da mu kazem sve ono sto mislim u lice. Zelim da postane svjestan stete koju mi je nanio.

Suze su se slijevale niz moje lice, ali nisam bila tuzna. Bila sam razocarana, ljuta i povrijedjena. Ljudi oko mene nisu nikad pitali koji je razlog mog ponasanja. Samo su me osudjivali i govorili da sam cudna. Niko nikad nije pitao zasto je to tako! Niko se nikad nije zanimao za mene! Niko nikad nije pitao zasto imam ove jebene oziljke! Svi su mislili da sam sama sebe povrijedjivala, ali nisam.

Alen kao da je znao o cemu razmisljam povukao me na najblizu klupu i zagrlio. On se jedini i jeste zainteresovao za mene i pitao o cemu je rijec. Bas onda kada sam mislila da cu potonuti, da ne mogu vise, on je dosao i pomogao mi da se izvucem. Pokazao mi je da ima i dobrih ljudi na ovome svijetu koji ne osudjuju druge samo na osnovu njihovog izgleda, ponasanja ili prica koje kruze okolo.

Nakon nekog vremena sam se smirila i Alen me je odpratio kuci.

- Ako sta trebas zovi, oke?

- Hocu, hvala ti.

- Nema na cemu.

Zagrlio me jos jednom i otisao.

----------------------------------------------

Slijedeceg dana nisam zeljela ici u skolu. Jednostavno se nisam osjecala spremnom da sretnem sve te ljude. Medjutim, znala sam da moram. Odvukla sam se u kupatilo i stala pred ogledalo. Mozes ti to! Govorila sam sama sebi. Nakon 20 minuta bila sam spremna. Kosu sam uvila i pustila. Obukla sam crne, poderane pantole i crnu majcu, preko koje sam prebacila crno-bijelu kariranu kosulju. Obula patike, uzela tasnu i krenula u skolu.

Na skolskoj kapiji me, kao i inace, cekao Alen.

- Dobro jutro! Kako si?

- Sta da ti pricam?

- Trebas pomoc?

- Ne, jos.

Emil je od onog dana kada je dosao sjedio sa mnom. Ocigledno nije pomisljao da se premjesti. Svako jutro bi me docekao nekim glupim komentarom.

- Women in black!

Rekao je jutros.

- Zacepi!

Rekla sam mrzovoljno.

- Ljudi, slusajte!

Naravno da se cijeli razred okrenuo prema njemu.

- Vjestica nam danas nije dobro raspolozena!

Na to su se svi poceli smijati iako za to nije bilo razloga. Pokusala sam da ostanem smirena, da ga ignorisem kao sto sam i do sad radila, ali nisam mogla. Rijec „vjestica" u meni je budila sjecanja iz proslosti kojih se nisam zeljela sjecati.

- Sta si rekao?

- Cula si.

Odgovorio je i mirno sjeo na stolicu.

- Sta si rekao?!

- Vjestice!

- Dobro. Sta ti mislis ko si?!

- Kapiten.

- Kapiten cega? Udruzenja za glupane?

Ustao je i postavio se ispred mene. Pored njega sam izgledala kao malena djevojcica, ali nije me bilo briga za to. Necu nikome dozvoliti da me gazi, pa ni njemu!

- Da se nisi usudila tako pricati sa mnom!

- Upss.. vec jesam. Sta ces sad?

Gurnuo me uz zid i drzao objema rukama.

- Jos jednom samo..

- Sta onda?

- Vidjet ces. Ne bih ti preporucio da se igras sa mnom.

- Mislis da te se plasim?

- Trebala bih.

- Hah.. naravno. Ajde makni se sad!

Nije me drzao pretjerano jako, pa sam bez problema mogla otici.

Iza sebe sam cula neka dobacivanja, zvizduke i slicno, ali nisam im pridavala paznju.

Na hodniku sam srela Alena.

- Zasto si ti tako..?

- Reci profesoru da sam bolesna. Vidimo se sutra.

- Emm.. dobro.

Istrcala sam iz skole i stala pred kapijom. Nisam znala gdje cu. Nakon par minuta sjetila sam se mjesta na kojem nisam dugo bila. Uputila sam se tu.

Trebalo mi je pola sata da stignem do njega. To je mjesto na koje sam ranije isla sa bratom, od kako nije u gradu vise ne idem tamo. Medjutim, sada mi je bila potrebna samoca, a ovdje sam je imala. Bila sam dovoljno udaljena od svega i svacega. Mali putic kroz sumicu vodio je do jedne usamljene, drvene klupe. Mozda bas zato sto je i ona bila sama davala mi je utisak da je to pravo mjesto za mene. Imala sam pogled na mirno jezero. Gledala sam tako u daljinu, kroz glavu su mi prolazile razne misli, sjecanja iz proslosti koja nije bila lahka. Sjetila sam se sebe, kao 10-godisnje, male djevojcice koja je voljela svakoga, vjerovala u sve, sanjarila, mastala, voljela zivot. Djevojcice koja je ocekivala puno od zivota, puno radosti, puno ljubavi, puno srece. Nisam je dobila. Zeljela bih da zagrlim tu malu mene, da joj se izvinem sto ne zivim zivot kakav je zeljela. A kako bih? Ono kroz sta sam prosla pokvarilo je sve dobro u meni. Srusilo sve snove, ubilo svu ljubav i radost koju sam imala. Sjetila sam se dogadjaja od kojeg je sve pocelo.

FLASHBACK – 7 YEARS AGO

- Sta si to uradila?!

Povikao je otac na mene nakon sto je vidio polomljenu vazu. To je bila vaza koja se vec dugo godina nosila kroz generacije u mojoj porodici.

- Nisam..ja..

Odgovorila sam placuci. Zaista nisam bila ja.

- Nego ko je? Macka?

- Jes-jeste..

Zamuckivala sam.

- Koga ti lazes?

- Ne-e laz-lazem.. ja s-sam..

I tada se desilo. Njegova teska ruka zavrsila je na mom malom obrazu. Pala sam na pod i zaplakala jos jace od bola.

- Ne placi, vjestice mala!

Ja nisam mogla zaustaviti suze. U tom trenutku usla je mama u sobu. Kada me ugledala onako slomljenu na podu odmah je dotrcala i odnijela me u drugu sobu. Navecer sam cula roditelje kako se svadjaju do kasno u noc. Jesam li ja kriva? Pitala sam se.

FLASHBACK END

// evo jos jedan dio! Ostavite feedback💕