Sijenka

24. DIO

SIJENKA 24. DIO

// MELININA POV//

Bijesno sam izasla iz Alenovog stana i krenula kuci. Vijest da mi je otac u gradu me uznemirila, jednako kao i informacija da Emil ima nekakve veze s tim. Rekli su da je poslovno tu, ali sam prilicno sigurna da njih dvojica nesto muljaju. Za Emila nisam bas bila sigurna, ali znam da mi Alen nikad ne bi lagao ako nema neki dobar razlog. Moram otkriti koji je to razlog.

Ponesena svojim mislima nisam ni primijetila da sam se odjednom nasla ispred stana. Vrijeme kao da je proletilo pored mene. Usla sam, skinula jaknu, presvukla se u udobnu odjecu i legla na krevet. Kada sam uzela telefon vidjela sam bezbroj propustenih poziva od njih dvojice, bilo je tu i nekoliko poruka. Nisam htjela odgovoriti, bar ne dok sam jos ljuta. Svakako ih nisam mogla najbolje pratiti jer mi je ogromna zbrka u glavi.

Otisla sam u kupatilo, pustila toplu vodu da tece i napunila kadu. Ubacila sam kupku od lavande unutra, skinula odjecu i pustila da me obavije toplina. Osjetila sam kako mi se tijelo opusta i u glavi mi vise nije bila tolika galama. Sada se sve cinilo dalekim.

Tek kada sam izasla, obukla se i ponovo pogledala na telefon primijetila sam da sam unutra bila sat vremena.

Iako je bilo tek 10 sati navecer legla sam spavati. Bezuspjesno. Prevrtala sam se sa jedne na drugu stranu, namjestala jastuke, ali nisam mogla zaspati. U misli su mi se vratila zbivanja od danas.

Zasto?

To je pitanje koje sam sebi postavila sto puta do sada.

Zasto me zlostavljao? Zasto me tukao? Zasto ga niko nije sprijecio? Zasto je otisao i zasto se vratio? Zasto me prati poput sijenke? Zasto mi ne da mira? Zasto se osjecam lose iako je to davna proslost? Zasto mi Alen i Emil lazu? Zasto se sve ovo desava?

S tim otvorenim pitanjima sam napokon zaspala, ali kada sam se probudila bilo je oko 3 sata ujutro. Mrak je idalje obavijao moju sobu.

Sjela sam na krevet i zagledala se u jednu tacku. Osjetila sam bol u grudima i oci su se postepeno punile suzama. Kada je prva pala iz oka zajecala sam. Nju je pratila druga, treca i nakon samo par trenutaka moje je lice bilo potpuno mokro.

Uzela sam telefon i brzo ga nazvala.

- Hej.. – odgovorio je pospano. Nisam uspjela nista reci, samo sam jecala – Meli? Hej.. jel to places? – pitao je zabrinuto.

- Ja..ja.. – pokusala sam sastaviti recenicu.

- Psssst, Meli, eto mene oke? Brzo cu doci. Ne brini nista, smiri se. – nakon toga je prekinuo.

Spustila sam telefon kraj sebe, pokrila lice rukama i sklupcala se. Imao je kljuc od stana, nisam morala ustajati.

Ne znam koliko vremena je proslo od kad sam tako sjedila i glasno plakala, ali dvije tople ruke su me obavile i prislonile na svoje tijelo.

- Psst, tu sam.. sve ce biti u redu. Samo mi nemoj plakati. Nemoj, Meli, pssst..

Nisam nista odgovorila, samo sam se jos vise pritisnula uz njega i pustila da me ljulja.

- Tu sam.. – prosaputao je jos jednom i sklonio rukom pramen kose koji mi je pao na lice.

Poslije nekoliko minuta sam bila mirna. Uspio me smiriti kao i svaki put. Kada je to primijetio malo se odmaknuo od mene ali ipak nije sklonio ruke. Ja sam podigla glavu da ga bolje vidim.

- Hoces mi reci sta te tako rasplakalo? – iako je bio mrak vidjela sam njegove blistave smedje oci koje me njezno gledaju.

- Alene, ja.. – zastala sam jer sam osjetila da cu opet zaplakati.

Nije nista rekao, samo je sjedio kraj mene, rukom prelazio preko mojih ledja i strpljivo cekao da mu odgovorim. Spustila sam glavu na njegovo rame i shvatila koliko mi je zapravo puta tako pomogao. Zapravo, ne znam, nemoguce je izbrojati.

- Hvala ti. – rekla sam nakon sto sam se potpuno pribrala.

- Za sta? – pitao je tiho idalje me cvrsto drzeci u svom narucju.

- Zato sto si tu. Uvijek. – odgovorila sam brisuci suze.

Ustala sam i upalila malu lampu na nocnom ormaricu. Blaga, zuta svjetlost nas je obasjala. Vidjela sam da on izgleda umorno, kao da nije spavao. Protljao je oci kada ga je zaslijepila sijalica i okrenuo se prema meni.

- Jesi li spavao? – pitala sam.

- Malo mozda, nisam siguran. – rekao je zamisljeno – pa? Hoces mi odgovoriti sad?

Sjedila sam nasuprot njemu i osjetila njegov pogled na sebi. Podigla sam glavu i susrela se sa njegovim tuznim izrazom lica. Nisam ja jedina kojoj je lose.

- Odjednom mi je postalo previse. Znas.. taman sam mislila da je sve oke. Taman je krenulo dobro u mom zivotu. Primijetio si i sam. – klimnuo je glavom – i onda mi kazu da je on u gradu, pored toga jos da je razgovarao sa Emilom. Alene?

Do sada je sjedio mirno i slusao me, ali sada je postao nervozan.

- Hmm?

- Kako si se pomirio sa njim? I zasto?

- Nije bitno, Meli. Bitno je da je sada sve oke. Nije li? – primijetila sam da je previse umoran kako bi pricao.

- Izvini sto sam te zvala.. ja.. nisam razmisljala. I ti si umoran, mozd.. – ponovo me povukao u zagrljaj.

- Sve je u redu. Ne brini.

Ubrzo primijetila da je zaspao, sjedeci. Probudila sam ga i rekla da legne lijepo, a on se bez ijedne rijeci namjestio pored mene i nastavio spavati.

Gledala sam ga kako mirno spava, mirno dise i u tim trenucima sam se i ja osjecala mirno. Sjetila sam se maminih rijeci koje mi je uvijek govorila kada sam bila tuzna, lose volje, jedno vrijeme cak i depresivna.

„Ponekad samo mora neko doci i trgnuti te, kako bi se probudila i kako bi ta nocna mora, koja se zove zivot, napokon prestala. Ali taj neko mora biti prava osoba."

Mozda si ti moja prava osoba. Pomislila sam i dalje ne odvajajuci pogled s njega. Otvorio je oci.

- Spavaj, Meli.. – rekao je pospano i okrenuo se na drugu stranu.

Pokrila sam ga i legla kraj njega, ali nisam mogla spavati. Dugo sam razmisljala o tome zasto bas on moze uraditi ono sto niko ne moze. Jedini je koji me moze smiriti kada placem. Jedini koji razumije moj tezak karakter. Jedini koji trpi moje ispade. Jedini koji me ne osudjuje. I prije svega, jedini koji me voli vise nego sebe. Mozda ce me on trgnuti, mozda ce me spasiti, mozda..S tim mislima sam utonula u san.

// sta mislite o ovome? Pisite u komentare 👇❤