Sijenka

11. DIO

Nakon sto je Alen otisao ostala sam sjediti na krevetu jos neko vrijeme.

Nisam mogla vjerovati da „otac" uzima sebi za pravo takvo nesto. To sto je Emil pristao je vec nesto drugo. Taj bi sve uradio za novac, iako ga ima vise nego dovoljno.

Sjedila sam mirno, a u meni se upravo desavala najstrasnija oluja.

Bila sam ljuta. Na sebe, na njega, na Emila, cak i na Alena jer mi je rekao to. Nisam zeljela znati. Ne zelim znati nista sto se tice tog covjeka.

Odjednom, kao da ju je neko rukom posadio u moj um, sinula mi je misao.

Ustala sam i otisla do kuhinje, gdje sam ostavila telefon. Okrenula sam dobro poznat broj. Na drugom kraju veze zacuo se taj duboki, hrapavi glas.

-         Hallo?

Rekao je, a meni se sledila krv. Da li to stvarno zelim? Sama? Ne mogu se kriti citav zivot. Skupila sam snage i uspjela izgovoriti samo nekoliko rijeci.

-         Za 2 sata..u..staroj kuci.

Ruka mi je drhtala dok sam vracala telefon na sto.

Mozda je ovo greska. Mozda nisam trebala ici. Mozda mogu pobjeci. Mozda.. Udahnula sam duboko i polahko izdahnula. Mozes ti to! Pokusala sam ohrabriti samu sebe.

Platila sam taksi i nesigurnim korakom izasla. Koracala sam sporo i tesko. Znala sam da me u toj kuci ceka proslost koju ne zelim vidjeti. Medjutim, morala sam. Granice su predjene.

Osjecala sam da me nesto pritisce, neka tezina, kao da nisam mogla udahnuti dovoljno vazduha. Moras. Uporno sam ponavljala.

Otvorila sam teska vrata i usla u dnevni boravak. Sjedio je na stolici, okrenut ledjima prema meni i zamisljeno gledao kroz prozor. Potiljak prekriven crnom kosom koju su ispreplitale sive niti bio mi je i vise nego poznat. Kada je zacuo korake, trznuo se i ustao. Moje oci su susrele njegove, crne, poput rupe koja je toliko duboka da joj se ne vidi dno.

Htjela sam progovoriti, ali nisam mogla. Mrzila sam tu oduzetost.

-         Zdravo, Meli..

Klimnula sam glavom. Nista vise u tom trenutku nisam mogla uciniti.

-         Dodji, sjedni.

Govorio je mirno, njezno, sa prizvukom kajanja.

Prosla sam kraj njega brzo i sjela na stolicu preko puta njegove.

Vratio se na svoje mjesto i u tisini me gledao. U ocima mu je igrala nada. Da cu mu oprostiti? Nema sanse. Nisam zbog toga dosla.

-         Pa, ovako – pocela sam napokon – zvala sam te da rijesimo nesto. Emil. Zvuci poznato, jel da?

-         Jeste.

-         Zasto?

-         Pokusao sam na sve moguce nacine doprijeti do tebe. Godinama to pokusavam, ali ne uspjevam. Mislio sam da..

-         Da potplatis nekoga kako bi se iskupio za tebe? Prodajes me kao robu.

-         Nisam o tome tako razmisljao. Zao mi je.

I da, izgledao je kao da mu je zaista zao. Zakasnio je..

-         Ima puno vecih djela, bolje receno nedjela, zbog kojih bi ti trebalo biti zao.

Vilica mu se zategnula, cijelo tijelo napelo. Obuzelo ga je nesto hladno i otrovno.

-         Pazi sta pricas.