Sijenka

34. DIO

... nakon mjesec dana..

// MELININA POV //

Otisla sam u kuhinju i pocela prati sudje koje se nakupilo. Otac je sjedio na stolici u blizini. Nakon sto sam zavrsila nekako me cudno pogledao.

- Tvoj drug Alen.. - poceo je.

- Sta s njim?

- Puno se mijesa gdje mu nije mjesto.

- Ne bih rekla. - odgovorila sam hladno i krenula prema sobi koju sam pocela nazivati svojom.

- Cekaj, vidi nesto. Prijavio me policiji za kidnapovanje, morao sam to rijesiti.

Zastala sam na vratima i sledila mi se krv u zilama. Rijesiti znacii..?

- Pogledaj sta se desi kada postanes nestasan.

Stavio mi je telefon pred lice i kada sam vidjela sliku nisam mogla disati.

Bio je to Alen, a oko njega lokva krvi. Metak ga je pogodio posred cela i nekoliko puta u stomak. Oci su mu bile sirom otvorene.

Moje noge su me izdale i srusila sam se na pod. Pocela sam naglas plakati.

- Ovo ste planirali, zar ne? - rekao je Omar.

Nisam nista govorila, samo sam plakala.

- Pogledaj me!

Prekrila sam lice rukama i zaplakala jos jace.

- Pogledaj me kad ti kazem!!

Polahko sam podigla glavu, ali mi je pogled bio zamucen suzama.

Kada sam napokon mogla bistro vidjeti ugledala sam pistolj uperen u mene.

- Pridruzi mu se. - rekao je Omar mirno.

Zatim je povukao okidac i pucao.

- Neee!!! - vrisnula sam.

Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim gdje se nalazim. U vikendici, u sobi, na krevetu.

- To je bio samo san - govorila sam sebi - samo san.

Bila sam mokra od znoja i suza.

- Samo san, to je samo san. - pokusala sam se smiriti.

Pored mene je bila knjiga, zaspala sam citajuci.

Bacila sam se nazad na krevet i gledala u plafon.

Sjetila sam se da je Omar danas telefonirao s nekim, tacnije sa Mirzom koji je nakon sat vremena dosao.

Iako sam jako pozeljela brata, nisam htjela da ga vidim. Ne razumijem kako jednostavno moze zaboraviti sta nam je otac uradio i jednostavno nastaviti dalje kao da nista nije bilo.

Vjerovatno je vec otisao, spavala sam dugo.

Krenula sam do kupatila i istusirala se, a onda svratila do dnevne sobe i vidjela Omara kako cita novine.

- Sta prica Mirza?

- Trebala si sama doci i pitati ga.

Prevrnula sam ocima i vratila se u svoju sobu.

Nisam se vise plasila da ce nesto uraditi. Nije me udario, niti rekao ista lose od onog dana kada sam dosla ovdje. To jeste, vec mjesec dana. Rekord!

Cekala sam kada ce reci da mogu ici, ali nije. Meni je bilo dosadno i postala sam klaustrofobicna u ovoj vikendici. Nisam smjela izlaziti, nisam imala telefon, niti kontakta sa nekim drugim osim Omara.

Procitala sam svaku knjigu koju sam nasla i pocistila svaki dio vikendice. Dvije trenerke i dvije majce, te nesto vesa bila je jedina odjeca koju sam imala.

Hodala sam tamo-amo dok me otac nije prekinuo.

- Hoces sjesti vec jednom?

- Dosadno mi je.

Nas odnos se dosta popravio, mada mu nisam oprostila. Samo zelim otici odavde i zbog toga se moram lijepo ponasati. I on isto radi.

- Ako obecas da neces praviti scene, mozes otici do Milice. Mislim da joj je kcerka kod kuce.

- Stvarno?! - pitala sam zacudjeno.

- Da. Vrati se do vecere.

Sada je bilo tek 13h, a vecera je u 18h. Super!

- Hvala ti.

Nije da sam imala neki luksuz ovdje, pa sam samo ostala u crnim izblijedljelim trenerkama i crvenoj majci. Obukla sam jaknu preko i krenula prema kuci tete Milice.

// ALENOVA POV //

Trenutno je pocetak Marta. Snijeg se vec otopio, ostale su samo barice posvuda. Sunce je ponovo pokazalo svoje lice i pocelo grijati. Uskoro ce vocke probeharati, pcele poceti sakupljati nektar, zivot ce postati veseliji. Na licima ljudi se vec vidi kako su sretni zbog ove promjene vremena.

Sjedim na jednoj klupici u parku i posmatram kako se sve oko mene budi. Bilo bi savrseno da tu nije jedan problem..

Melina se jos nije vratila.

Emil se davno odselio, a prije toga mi je dao pismo da joj predam. Rekao je da ako zelim mogu procitati, ali nisam. Ipak je to privatno.

Cekao sam je svaki dan od kako je otisla. Stalno sam isao do policije, ali nije bilo nikakvih tragova.

Nisam mogao ni o cemu drugom razmisljati. Cesto sam sjedio do kasno u noc i molio Boga da je cuva.

U skolu sam isao samo zato sto moram i nisam se zadrzavao duze nego sto je potrebno. Svaku sam sekundu koristo razmisljajuci gdje bi mogla biti.

Pokusao sam kontaktirati Emila, ali izgleda da je promijenio broj telefona i deaktivirao se sa svih drustvenih mreza.

Znaci bio sam sam.

Mir koji je vladao je prekinulo zvonjenje telefona. Nepoznat broj.

- Hallo?

- Je li to Alen?- upitao je glas sa druge strane koji mi se cinio poznatim.

- Jeste.

- Ja sam Semir iz policije.

- Da? - pitao sam pun nade.

- Mislim da imamo nesto. Mozes li doci?

- Vec sam na putu.

Vratio sam telefon u dzep i brzo se uputio prema policijskoj stanici.

Nakon pola sata sam stigao i Semir me docekao. On je bio samo nekoliko godina stariji od mene pa smo se nekako sprijateljili.

- Sta ima? Jeste li je nasli? - pitao sam.

- Idi do inspektora, ceka te vec.

Pokucao sam na vrata i kada sam cuo „udji" uradio sam to. Prvo je bilo tipicno pozdravljanje, a onda je presao na stvar.

- Uspjeli smo cuti dio Omarovog razgovora. Koliko smo skontali pricao je sa nekim Mirzom. Poznajes li ga?

- Njen brat, njegov sin. - odgovorio sam.

- Aha. Pa, rekao je da se nalazi na vikendici pored Milicine kuce. Zvuci li ti poznato?

- Milica ne, ali znam da imaju vikendicu i znam gdje je.

- Mislim da je to to. - rekao je nasmijano.

- Nadam se. - prvi put nakon dugo vremena se osjecam sretno.

Prikupio je policajce i rasporedio ih u tri auta. Ja sam bio sa njim. Vozili smo nekoliko kilometara izvan grada, a onda skrenuli u jedno manje seoce.

- Ona pored jezera. - rekao sam.

Nakon toga je nesto izgovorio svojoj jedinici, ali cinilo se kao da je miljama daleko.

Jedino o cemu sam mogao razmisljati je da je Melina spasena i da cu je uskoro vidjeti.

// pa sta mislite hoce li je uspjeti spastiti? Misljenje obavezno u komentare❤