Sijenka

12. DIO

Hodajuci skolskim hodnikom cula sam mnogo razgovora, ali jedna se tema protezala citavo vrijeme. Noc vjestica.

Svake godine na taj dan Selmir, najzgodniji, najljepsi i najpopularniji fudbaler u skoli je organizovao zabavu. U to vrijeme njegovi roditelji idu na seminar 5 dana i kuca ja prazna.

Otvorila sam svoj ormaric kako bi uzela knjige za slijedeci cas i na pod je ispao jedan narandzasti papir. Kleknula sam se i podigla ga.

NOC VJESTICA

NEZABORAVNA NOC

POZVANI STE SVI

Pisalo je crnim slovima.

-         Ides li?

Upitao me Emil. Naslonio je glavu na ormaric koji se nalazio pored mog. Lice mu je krasio blagi smjesak.

-         Je li tvoj hobi da se iznenadno pojavljujes u mojoj blizini?

Odgovorila sam hladno. Shvatila sam da nema smisla priblizavati mu se. Svaki put bi se desilo nesto sto bi me odgurnulo od njega.

-         Mozda. Ides li?

Ocima je pokazao na papir u mojoj ruci.

-         Ne znam.

-         Zasto, baby?

-         Ne zovi me „baby".

-         Dobro, mala.

Prevrnula sam ocima i zatvorila ormaric. Okrenula sam se, ali me on uhvatio za nadlakticu. I dalje sam stojala ledjima okrenuta prema njemu, ali primijetila sam da se priblizio. Osjetila sam njegov topao dah na svom vratu. Neka cudna toplina je prostrujila mojim tijelom.

-         Volio bih te vidjeti tamo..

Prosaputao je svojim promuklim glasom. Kliznuo je rukom niz moju ruku i isprepleo svoje prste sa mojima. Zeljela sam otici, ali i ostati.

-         Ja..ja..

Odjednom kao da je neko prosuo hladnu vodu na mene, dosla sam sebi. Odmaknula sam se i otisla brzim korakom, ni ne pogledavsi ga.

Sjela sam u klupu i cekala. Znala sam da ce uskoro proci kroz vrata ucionice, nasmijan kao i uvijek, uspravnog drzanja i odlucnog hoda. Nacin na koji se kretao bio je poseban. On je bio poseban.

Nakon par minuta dosao je i sjeo kraj mene. Izvadio je pribor iz tasne i spustio ga na sto, ni ne obrativsi paznju na mene. Zatim me pogledao dok sam ja gledala prema profesoru. Osjetila sam njegove oci prikovane za moje tijelo. Okrenula sam se prema njemu, a on se samo opet vragolanski nasmijesio.

Bilo je nesto u tim njegovim osmjesima, pogledima. Nesto misteriozno. Nesto sto me vuklo prema njemu. Zeljela sam da saznam koja je njegova prica, kakav mu je zivot bio.

Sjeti se sta je uradio.

Rekao je neki glas u mojoj glavi.

Odmah sam prestala razmisljati o njemu na takav nacin i posvetila se nastavnom gradivu.

Kada je zvonilo za kraj casa opet me zadrzao kao sto je to ucinio i na hodniku, ali me ovaj put okrenuo prema sebi.

-         Ides li?

Ponovno me pitao blagim, njeznim glasom.

-         Zasto bi?

-         Jer imas prijevoz do tamo i nazad. Sa mnom.

-         Mozda. Razmislit cu.

Naravno da necu propustiti najbolju zabavu godine.

-         Meli, u autu ima jedno mjesto slobodno. Zelio bih da ga ti popunis.

Ove rijeci zvucale su kao molba. Podignuo je ruku i pokusao mi dodirnuti obraz. Odmaknula sam se instinktivno.

-         U redu. Javi mi kada i gdje treba da se nadjemo.

Ni sama ne znam zasto sam to rekla.

---------------------------------------------

Emil me nazvao oko 8 sati navecer i rekao da je ispred zgrade. Izasla sam i on me cekao naslonjen na auto. Ostali su bili unutra. Prepoznala sam Samru i Elmu, iz odbojkaskog tima. Momak koji je vozio izgledao mi je poznat, ali nisam se mogla sjetiti imena. Znala sam samo da trenira fudbal.

Pogled sam zaustavila na Emilu. Na licu mu je bijelom i crnom bojom bila nacrtana mrtvacka lobanja, a kosu je prebacio nazad. Obukao je obicnu crnu majcu kratkih rukava, crne pantole i patike.

-         Mislim da veceras necu smjeti zaspati.

Komentarisao je nakon sto me odmjerio od glave do pete.

Kosu sam uvila u neuredne lokne, stavila crveni ruz i razmazala ga na jednoj strani. Obukla sam bijelu haljinu do koljena koju sam umazala vjestackom krvlju, kao i noge i ruke. Obula sam obicne, crne patikice i nosila malog medu sa sobom.

-         Bas ti hvala.

Odgovorila sam.

Usla sam u auto i pozdravila sve. Tokom voznje koja je trajala 15 minuta smo prilicno dosta pricali. Iznenadila sam samu sebe jer sam aktivno ucestvovala u razgovoru. Inace se povucem. No, ne zelim razmisljati o losim stvarima.

Kada smo stigli vec je bila puna kuca. Ljudi su dolazili u razlicitim kostimima. Bilo je zombija, vjestica, prikaza, duhova, zivotinja, svega sto pripada na ovakvu zabavu.

U jednom cosku, izmedju gomile ljudi, sam ugledala Amara. Nosio je poderanu, bijelu kosulju umrljanu krvlju i izlizane farmerke. Kosa mu je bila rascupana, a na licu sminkom nacrtane plave, ljubicaste i crvene fleke. Bio je prilicno lijep za jednog zombija. Prisla sam mu i za uzvrat dobila samo hladan pogled.

-         Hej!

Morala sam vikati da bi nadjacala bas koji je udarao iz ogromnih zvucnika na drugom kraju sobe.

Kimnuo je glavom.

-         Vidim, dosla si sa Emilom!

-         Da. Jel to neki problem?!

Rukom je pokazao prema vratima i krenuo, a ja za njim. Kada smo izasli odsetali smo do ljuljacki koje su bile nekoliko metara od kuce. Muzika se sada samo priguseno cula.

-         Zasto si sa njim dosla?

-         Je li bitno to?

-         Jeste, rekao sam ti kakav je. Zasto me ne slusas?

-         Dovezao me i vratit ce me kuci. To je sve.

Pogledao me onako kako me Mirza ponekad gleda. Zastitnicki, njezno, puno ljubavi.

Volim te..

Pojavile su se njegove rijeci u mojim mislima. Protresla sam glavom kako bi ih odbacila.

-         Jesi li oke?

-         Jesam. Cuj, ne brini nista. Mogu paziti sama na sebe. Oke?

-         Dobro, ako ti tako kazes.

Ostali smo sjediti jos nekoliko minuta. Pricali smo kao i inace i bilo je lijepo ponovo se osjecati opusteno u njegovom drustvu. U zadnje vrijeme smo se udaljili, ali opet se sve vratilo na staro.

-         Hajdemo unutra. Hladno je, a i nismo dosli da se ljuljamo nego zabavimo, zar ne?

Rekao je s osmjehom na licu.

-         Tako je, idemo.

Usli smo u zagusljivu prostoriju. Mnogi su vec bili pijani, a ostali na dobrom putu. Odlucila sam da im se pridruzim pa sam sa Amarom otisla za sank.

Ujutro sam se probudila u njegovom krevetu. Zadnje cega se sjecam bilo je da smo mnogooo pili. Nadam se da nisam uradila nista pogresno.