Sijenka

2. DIO

Mrzim ova sumorna, jesenjska jutra! Pomislila sam na putu do skole. Nebo je bilo mracno, kisa je padala, a ljudi su izgledali bas kao i ja. Umorni od svega. Isla sam putem gledajuci u lisce ispred sebe. Jesen nam je pokazivala kako je lijepo pustiti nesto da ode. A mi ljudi? Uvijek smo molili drugog da ostane, vukli ga za rukav, vezali se za lazna obecanja i lijepe rijeci. Niko od nas nije razmisljao o tome da ponekad drzati nesto cini vise stete nego da to pustimo.

Tako zamisljena stigla sam do skole. Na kapiji me sacekao Alen, jedan od rijetkih sa kojima sam se druzila.

- Dobro jutro!

Rekao je veselim glasom, vec radostan i spreman za novi dan.

- Jutro..

Odgovorila sam tiho i mrzovoljno. Jednostavno nisam bila osoba koja voli rano ustajanje.

Skola je izvana izgledala mala, ali je unutrasnjost bila relativno velika. Ucionice su povezane velikim, dugim, hladnim hodnicima. Na zidovima su visili ucenicki radovi. Sumnjam da je iko od nas obracao paznju na njih. Nasa je ucionica bila na kraju hodnika. Alen je usao prvi, ja za njim. Za razliku od mene, on se volio druziti sa svima, te je ostao da se pozdravi. Ja sam nastavila u zadnju klupu do zida, gdje sam sjedila svaki cas. Sjedila sam sama. Ne zato sto nisam imala drustvo, nego jednostavno sam voljela samocu.

Izvadila sam sve potrebno iz tasne i pripremila se za cas. Matematika. Koji normalan covjek stavlja matematiku prvi cas? Nikad necu skontati ovu skolu.

Nakon 10 minuta kasnjenja profesorica Selma se napokon pojavila na vratima. Ona nam je ujedno bila i razredna. Bas smo sretni! Iza nje je je isao jedan momak. Visok, sportske gradje. Svoju crnu kosu je uredno sredio, a crnim ocima je gledao kroz razred. Pogled je kratko zaustavio na meni, a zatim se opet okrenuo razrednoj.

- Djeco, ovo je novi ucenik. Od danas ide sa vama u razred. Hajde predstavi se.

Rekla je profesorica Selma, te ga pogledom pokusala ohrabriti iako za to nije bilo potrebe. Djelovao je samovjereno kao nijedan momak u razredu.

- Zovem se Emil.

Izjavio je kratko. Svi smo ocekivali da ce nastaviti, ali nije.

- U redu, izvoli sjedi. Izaberi neko mjesto.

- Hvala.

Vidjela sam da pogledom fiksira praznu stolicu pored mene. Molila sam Boga da ne sjedne tu, ali ipak jeste. Ja sam ga jednostavno ignorisala i pokusala pratiti nastavu.

- Hej..

Prosaputao je. Ja sam ga samo upitno pogledala.

- Kako se zoves?

Pitao je.

- Melina.

- Lijepo ime. Ja sam Emil.

- Znam, cula sam vec.

- Ah, da.. emm zasto sjedis sama?

- Ne volim ljude.

Na to je razvukao usne u blag smjesak. Moram priznati da je imao prilicno lijep osmjeh.

- Nesto smijesno?

Pitala sam.

- Mogu ti reci da i ja dijelim isto misljenje.

- Zasto si onda sjeo ovdje? Tamo ima jos jedna prazna klupa.

- Pa.. volim drustvo lijepih djevojaka.

Na to sam samo prevrnula ocima i okrenula se prema tabli.

Emil je cijeli dan sjedio pored mene iako sam ga zamolila da se premjesti. Izgleda da ce od sad biti tu cijelo vrijeme.

Napokon je zvonilo za kraj posljednjeg casa! Spakovala sam stvari i htjela da izadjem, ali mi je gospodin blokirao prolaz.

- Trebas nesto?

Pitala sam ga mrzovoljno.

- A da odemo u setnju? Da mi ispricas nesto o skoli.

- Ne, hvala. Nemam vremena. Pitaj nekoga drugog.

Par sekundi me izbezumljeno gledao, a zatim nastavio

- Vjerovatno te ne zanima, ali ja sam kapiten gradskog fudbalskog tima. Mnoge bi djevojke zeljele biti na tvom mjestu, zasto se onda pravis svetica pa ne zelis?

- U pravu si. Ne zanima me.

Rekla sam i progurala se kraj njega. Ostao je ukopan na mjestu, izgleda da nije navikao da ga neko odbije. Pa, bilo je vrijeme da se spusti na zemlju. Previsoko je letio. Uostalom, svakako je zelio samo da me odvuce u krevet. Zna se kakvi su kapiteni. Zgodni i lijepi, da. Medjutim, ne pomaze im to puno kada im je karakter za baciti.

Vec se smracilo i kuci me, kao i inace, odpratio Alen. On je vec godinama moj najbolji drug. Svi su govorili da ce se izmedju nas razviti nesto vise, ali nije. Jednostavno se nismo voljeli na taj nacin i niko od nas nije zelio nesto drugo.

- Sta hoce onaj novi od tebe? Kako se ono zove..?

- Emil. Nemam pojma. Vjerovatno samo ono jedno.

- Nemoj da bi!

Rekao je prijetecim glasom.

- Jesi li pobudalio? Naravno da ne!

- Tako.

- Azra ga je cijelo vrijeme skidala pogledom.

- Primijetio sam. Mogu se kladiti da ce zavrsiti sa njim!

- Me too!

Nakon 20 minuta pjesacenja stigli smo do moje zgrade. Zagrlila sam ga i on je nastavio dalje.

Napokon kod kuce! Pomislila sam. Otisla sam do svoje sobe i spustila tasnu i jaknu. Zatim sam uzela svjezu odjecu i otisla u kupatilo. Pustila sam toplu vodu da tece i dugo, dugo se tusirala. Nakon toga sam legla u krevet i upalila TV. Upravo je bila moja omiljenja krimi serija „Castle" te sam je naravno gledala. Zadubila sam se u nju i trznula kada sam zacula zvono na vratima. Nisam nikoga ocekivala, brat nije bio u gradu. Ustala sam i uzela noz iz kuhinje. Nikad se ne zna. Zatim sam otisla do vrata i pitala ko je tu.

- Ja sam, Emil.

Boze, sta ovaj sad hoce?!

- Trebas nesto?

Rekla sam, idalje iza zakljucanih vrata.

- Hajde otvori.

- Zasto bih?

- Melina.

- Emile.

- Otvori, molim te.

Znala sam da ovo moze do beskonacnosti ici ovako, pa sam popustila. Prvo sam ostavila noz na policu, a zatim otkljucala.

- Sta hoces?

- Zelio bih da se izvinem za danas. Nije bilo bas fino ono sto sam rekao.

- U redu je. Dovidjena!

- Mogu li te izvesti na pice?

- Ne.

Nakon toga sam zatvorila vrata i ostavila ga skamenjenog ispred njih. Moram priznati da je bilo zabavno ovako ga odbijati. Ocigledno nije navikao na to. Kako god, ne planiram popustiti kao sto to rade druge djevojke.

Otisla sam ponovo u svoju sobu. Na TV-u su bile vijesti. Pa hvala, Emile, propustila sam pola serije zbog tebe! Bilo je rano za spavanje, pa sam uzela moju omiljenu knjigu „Put soli"- Jane Johnsons i citala je dok nisam postala pospana. Ugasila sam svjetlo i lagano tonula u svijet snova.

// drugi dio! Ostavite misljenje .

Na slici iznad je Emil💕