Sijenka

29. DIO

Stojala sam kraj prozora sve dok Emil nije dosao. Onda smo otisli u kuhinju i sjeli na stolice oko stola.

- Slusam. – rekla sam.

- Meli, zelimo da znas da nista od ovoga ne moras uraditi. Oke? – rekao je Emil.

- Tako je. – potvrdio je Alen.

- Oke.

- Moram te odvesti kako bi sacuvao blizance. Ali dat cemo ti jedan mali GPS uredjaj i odmah cemo otici u policiju. Vjerovatno ce ti staviti krpu na lice s onim cudnim mirisima, ne znam kako to funkcionise, ali onesvijestit ces se.

Gledala sam Emila dok je pricao i upijala svaki detalj.

- Brzo cemo doci, ako ne stignemo prije nego se probudis onda ustani ako mozes i hodaj u krug. Mada ne vjerujemo da ce te zavezati ili tako nesto. Uglavnom, to ce nam dati znak da pozurimo jer cim vidi da si budna krenut ce tebi. Ne znamo sta ce raditi, ne mogu ti nista garantovati ali te molim da podjes sa mnom i sa njim. Sari i Tariku je tek cetiri godine, ja.. – zastao je na toj recenici.

Razmislila sam na trenutak i svaki dio mene je vristao da idem.

- Dobro. – rekla sam.

- Dobro?! – pitali su obojica zacudjeno.

- Uradit cu tako.

Na Emilovom licu sam vidjela ogromno olaksanje, ali kada sam pogledala Alena on je zabrinuto gledao kroz prozor. Uzela sam njegovu ruku i malo je stisnula, kako bi mu dala do znanja da je u redu.

Sjedili smo jos pola sata i razradjivali svaki moguci detalj, kako bi se sto bolje spremili.

Ja sam se sve vise i vise plasila tog susreta. Nikad nisam znala procjeniti koji mu je slijedeci korak. Nisam se plasila da ce me fizicki povrijediti, cak i ako to uradi podnijet cu. Ali rijeci..

- Idem ja onda. – rekavsi to Alen je prekinuo moje misli.

- I ja cu. – dodao je Emil.

Na vratima su zastali i zagrlili me toplo, i svako od njih je rekao po neku ohrabrujucu rijec.

Kada su otisli bilo je kasno pa sam se spremila za spavanje i izmorena od svega brzo zaspala.

*********************************

U skoli pored mog ormarica je stojala Azra. Preko nosa je imala flaster, a falilo joj je par noktiju.

- Sta hoces? Nije ti dosta? – pitala sam nezainteresnovano i otvorila ormaric.

- Samo stojim. – rekla je.

Izvadila sam knjige i ubacila ih u torbu.

- Bas ovdje?

- Da. – odgovorila je praveci se nevina.

Prisla sam joj korak blize i mogla sam osjetiti njen strah.

- Bjezi! – rekla sam gledajuci je pravo u oci.

Zbunjeno me pogledala, a onda je brzim korakom otisla.

- Izgleda da te se ponovo plase kao prije. – rekao je glas iza mene.

- E pa, Alene, kao sto kazes, Satan. – rekla sam i nasmijala se.

- Da, da. Sta imas sad?

- Fiziku. – prevrnula sam ocima.

- Ouuu, sretno.

- Hvala.

Otisla sam u ucionicu i sjela na svoje mjesto.

- Jesi li razmislila o planu? – pitao me Emil.

- Nema se tu sta razmisljati. Uradit cu to i eto. – rekla sam hladno, ali nisam to bila.

Naravno da sam razmisljala o tome. Sto puta sam sebi postavljala pitanje „zasto"? Niti jednom nisam nasla odgovor.

Dan je prosao iznenadjujuce brzo. Dosla sam kuci i nervozno hodala tamo amo. Nisam se mogla smiriti. Sutra cu ga ponovno sresti, odvest ce me u neku vukojebinu i ko zna sta raditi.

Moram prestati razmisljati o tome.

Nazvala sam Delilu i dogovorile smo se da odemo u neki kafic.

Ostala sam u odjeci u kojoj sam bila u skoli, crnim pantolama i maslinasto zelenom dzemperu. Kosu sam podigla u visoku punju i to je to.

Cim sam izasla osjetila sam hladan vazduh kako obavija moje tijelo. Zaustavila sam taksi i krenula prema trgovackom centru.

Ubrzo sam stigla i vidjela Delilu u jednom od kafica. Imala je svijetloplavi dzemper, crne pantole, a kosu je oplela u pletenicu. Cim me je vidjela nasmijala se.

- Hejj, sta ima? – pitala sam kad sam joj prisla.

- Jutros sam ustala previse rano, sada je previse hladno i ja sam previse gladna! – odgovorila je.

- Pica?

- Pica!

Narucile smo i nastavile razgovarati.

- Sta je bilo ono neki dan sa Azrom?

- Mah.. – prevrnula sam ocima – prisla mi je kao „makni se od Emila" i onda je mislila da me moze udariti bez posljedica.

- Pa moram priznati da je hrabra.

- Zasto to?

Konobar je donio nase jelo i ostavio ga na sto. Uzela sam jedan zalogaj i ponovo pogledala u Delilu.

- Pa.. – progutala je – nekako si uvijek sjedila sama u zadnjoj klupi, nosila tamne boje, nisi ni sa kim pricala.

- I dalje ne kontam. – rekla sam izmedju zalogaja.

- Pa svi smo mislili da ces nam polomiti vrat ako ti ista kazemo.

- Ouu.. pa nadam se da je sad drugacije.

- Jeste.

Poslije toga smo pricale o tipicnim zenskim temama, tracanje i tako to.

Kada sam pogledala na sat shvatila sam da sjedimo ovdje vec par sati.

- Da idemo?

- Hajdemo.

Pozdravile smo se i otisle svaka na svoju stranu.

Dosavsi kuci presvukla sam se i obukla udobnu odjecu. Legla sam na krevet i prvo pregledala instagram i facebook, a onda uzela jednu od knjiga i pocela citati. Nakon nekoliko stranica me prekinula poruka.

Alen: Kako se osjecas?

Melina: Ne znam ni ja. Malo me strah.

A: Cega?

M: Neizvjesnost.

A: Hoces da dodjem?

M: Ne moras. Pokusat cu malo odspavati i nadat cu se najboljem.

A: Bit ce sve u redu. Necu dozvoliti da ti nesto bude.

M: Hvala. Kad idemo?

A: Odmah poslije skole.

M: Uh.. dobro.

A: Ne brini se. Uz tebe smo.

M: Znam. Idem ja. Laku noc.

A: Laku noc.

Otisla sam u kupatilo i spremila se za spavanje. Nakon toga sam se vratila u krevet i procitala jos nekoliko stranica knjige, a onda je ostavila na nocni ormaric. Uzela sam casu vode s njega i napila se, a zatim se udobno namjestila i pokrila.

Snu je dugo trebalo da dodje. Bio je sprijecen mojim mislima o sutrasnjem danu. Medjutim, nekako je uspio naci put i uvuci se u moje tijelo.

Nadam se da ce sve biti kako treba. Bila je posljednja misao prije nego sto sam zaspala.

// hoce li biti kako treba? Sta mislite o ovom dijelu?❤