Sijenka

37. DIO

Uzela sam telefon i iskljucila dosadni alarm. Danas je Utorak i nakon mjesec dana provedenih u „zatocenistvu" idem u skolu.

Ustala sam i spremila se za 20 minuta. Osjecala sam neku nervozu. Znam da ce puno pricati, mozda iza ledja, mozda u lice, ali nisam znala koliko ce me to doticati.

Zidovi koje sam izgradila oko sebe su davno pali. Njegovi ostaci sada leze oko mene i cekaju da ih skupim, da ih ponovo poredam i uzdignem u visinu. Trebam li to uraditi?

Dok sam setala prema skoli, nisam zeljela razmisljati ni o cemu. Uzela sam telefon i slusalice, te pustila pjesmu Scars to your beautiful-Alessia Cara i slusala je cijelo vrijeme. Ta mi je pjesama dala malo hrabrosti.

Nakon 15 minuta sam dosla do skole. Masa ucenika je bila ispred i ja sam morala proci pored njih. Srecom nije bilo tako puno iz moje generacije. Osjetila sam nekoliko pogleda na sebi, ali se nisam zeljela okretati i saznati kakvi su.

Usavsi u skolu odmah sam produzila niz hodnik, ne zastajuci cak ni da se pozdravim sa zastitarom kao sto sam svako jutro radila.

Cim sam otvorila vrata i zakoracila unutra, dvadesetsedam pari ociju je bilo okrenuto prema meni.

Gledali su me nekoliko sekundi koje su se meni cinile kao sati.

Dok sam stigla do svoje klupe mnogo njih se vratilo svojim razgovorima, ali sam cula i nesto kao „jadnica, zao mi je bas". Postala sam bijesna. Mrzila sam kada me neko sazalijeva. Ne trebam to.

Pretvarala sam se da trazim nesto po tasni, jer stvarno nisam zeljela ni sam kim razgovarati.

Ugledala sam praznu stolicu pored sebe i pozeljela da je Emil sad tu. Nekako smo on, Alen i ja postali pravi tim. Sada nedostaje..

Srecom profesorica je brzo dosla tako da su svi paznju usmjerili na nju, a ne na mene.

Uzela sam slusalice i prekrila ih svojom dugom kosom, a posto sam sjedila u zadnjoj klupi nista se svakako nije vidjelo. Pustila sam prvu pjesmu koja je bila u playlisti i izbrisala sve oko sebe.

Nakon par minuta sam osjetila neciji pogled na sebi i shvatila da me Delila gleda. Sa njom nisam pricala ovih par dana od kako sam se vratila. Gledala me sazaljivo i tuzno, vidjela se bol u njenim ocima.

Ta djevojka mi je prirasla srcu i imajuci na umu da je tuzna zbog mene me rastuzilo. Nasmijala sam se onoliko koliko sam tada mogla, dajuci joj do znanja da sam u redu i da ne brine. Ona je klimnula glavom i okrenula se.

Ni sama ne znam sto, ali oci su mi se pocele puniti suzama. Brzo sam skinula slusalice i podigla ruku.

- Gospodjice Melina? – pitala je profesorica.

- Izvinjavam se, je li mogu izaci u toalet?

- Naravno.

Bukvalno sam istrcala iz ucionice. Iza mene je ostao zacudjen razred.

Otisla sam u skolsko dvoriste i sjela na jednu od klupa.

Proljetno sunce se igralo sa mojom kozom, a miris behara se sirio oko mene. Zatvorila sam oci i pokusala ne razmisljati ni o cemu. Koncentrirala sam se na svoje disanje i polahko se opustila.

Nakon desetak minuta zacula sam neciji glas kako me doziva. Bio je to Amir iz mog razreda.

- Hej, Meli, jesi li dobro? – upitao je sjedajuci kraj mene.

- Jesam, hvala. – odgovorila sam.

- Nije te bilo dugo pa sam izasao da vidim gdje si. Brinemo se za tebe, znas?

- Naravno, nemate sta drugo raditi. – rekla sam sarkasticno.

- A de, nemoj tako. – nastavio je brizljivo.

- Kako god. Da se vratimo?

- Hajde.

Ostatak dana je prosao prilicno dobro. Provela sam ga razgovarajuci sa Delilom, ali i sa drugima iz razreda. Nismo pricali o mom „nestanku", na cemu sam im beskrajno zahvalna.

Poslije skole sam pjesacila kuci, isla sam parkom i radosno zakljucila da je moje omiljeno godisnje doba u potpunosti tu.

Odjednom sam osjetila kako mi nako vadi jednu slusalicu iz uha. Bio je to Alen.

- Ti se stvarno izgubis u nekom svom svijetu. – rekao je na sto sam se ja nasmijala.

- Hejj i tebi! – odgovorila sam nasmijano.

- Njanjanja.. - rekao je poput malog djeteta.

Uzela sam ga za ruku i ispreplela nase prste. Setali smo suteci, ali to nije bila ona neugodna tisina kada niko ne zna sta da kaze. Bila je to lijepa tisina, koja moze biti samo izmedju dvoje ljudi koji se vole.

- Hajdemo.. – rekli smo oboje u glas i poceli se glasno smijati.

- Kazi? – pitala sam nakon sto sam se pribrala.

- Da odemo nesto popiti?

- Moze.

Naravno da smo otisli u TheHundred gdje nas je docekala nasmijana konobarica.

- Pa napokon, zasto vas nije bilo tako dugo?

Posto smo stalni gosti tu, vec su nas svi zapamtili.

- Skola, draga moja. – rekla sam.

- Ah, nema toga. Nego, sta cete piti?

- Sok, bilo koji. – rekao je Alen.

- I meni.

Nasmijala se ljubazno i otisla, a nakon par minuta se vratila sa nasom narudzbom.

- Danas mi je cak i Azra prisla, mozes misliti? – rekla sam mijesacjuci limunadu.

- Sta hoce? – odgovorio je radeci isto.

- Pitala me gdje sam kupila ovu majcu, kao svidja joj se.

- Hahahah, Boze! Kako fino od nje.

- Jel tak'? I ja to kazem.

Sjedili smo jedno naspram drugog i gledali u svoje telefone.

Don't need no butterflies when you give me the whole damn zoo..

Cula se pjesma u pozadini i oboma nam se pojavio smijesak na licu.

- By the way, right away, you do things to my body.. – poceo je Alen krivo pjevati.

- I didn't know that i was starving 'till i tasted you.. – nastavila sam isto tako.

Nakon dva sata glupiranja i zezanja, krenuli smo kuci. Ponudila sam Alenu da platimo svako svoje, ali imao je te neke manire i nije dozvolio. Izasla sam napolje i cekala ga.

Dosao je sav sretan i nasmijan.

- Sta se tebi odjednom desilo?

- Ajd pogodi sta je konobarica sad rekla.

- Da trebamo cesce dolaziti?

- Nije, mislim da i to, ali jos nesto.

- A to je? – rekla sam smijuci se.

- Citiram, khm khm „znala sam da cete biti zajedno".

- Ali mi nismo, ustvari, jesmo li, ovaj.. – promumljala sam zbunjeno.

On mi je prisao i prislonio svoje usne na moje, te ostavio lagan poljubac na njih.

- Zelis li da budemo? – pitao je.

// malo romantike...haha kako vam se svidja dio?❤