Sijenka

30. DIO

Krenula sam u skolu sa strahom na mojoj strani. Nisam znala sta ce desiti danas, kada i da li cu se uopste vratiti.

Citav dan u skoli sam provela ubjedjujuci sebe da ce sve biti kako treba. Nisam ni primijetila da je vec prosao zadnji cas.

Izasla sam i ispred kapije sacekala Emila i Alena.

- Spremna? - pitao je Alen zabrinuto.

- Huh, valjda.. - odgovorila sam nervozno.

- Zao mi je, ali.. - poceo je Emil.

- Znam, u redu je. Izdrzat cu. - ubjedjivala sam vise sebe nego njega.

Nekoliko minuta smo stojali u tisini. Svako se mentalno pripremao na ovo. Alen je trebao odmah otici do policije. Emil i ja krenuti prema jednom skrivenom, ali prohodnom dijelu sume.

- Idemo. - rekla sam hrabrije nego sto sam bila.

Njih dvojica su klimnula glavom i krenuli smo svako na svoju stranu.

- Hej, Meli, cekaj.. - doviknuo je Alen.

Zastala sam i on mi je prisao i onda me jako zagrlio. „Mozes ti to, znam da mozes" sapnuo mi je. Na to sam ga jace zagrlila, suznih ociju se okrenula i otisla do auta.

**********************************

Nakon 30 minuta voznje stigli smo do dogovorenog mjesta. Oko nas je bila visoka i gusta suma. Iako je posvuda lezao snijeg i svo lisce bilo opalo ipak se nije vidjelo nista drugo. Jedino je blatnjavi, mokri put remetio taj cist prizor.

Otkopcala sam pojas i krenula da izadjem, ali me cvrsta ruka zaustavila.

- Nikad ti necu moci dovoljno zahvaliti za ovo.

Klimnula sam glavom i izasla, a i on za mnom.

Otisli smo do zadnjeg kraja auta i poceli raditi sve po planu.

Uzela sam i zavezala traku preko ociju. Pocela sam se smijati i pitati sta ovo sve treba da bude. Navodno Emil sprema iznenadjenje. On me drzao da ruku i govorio neke njezne i tople rijeci. Prodao je Omaru pricu da smo par.

- Slusaj Meli, vidim auto, uskoro pocinje. Moras glumiti najbolje sto znas. Zao mi je zbog svega ovoga i zelim da znas da te nikad ne bi doveo u opasnost da nije ovakvo nesto u pitanju. Kunem ti se! Jednostavno ne bi mogao, jer te..

U tom trenutku sam zvuk motora koji je do sad bio dalek zacula tacno ispred sebe. Nije stigao dovrsiti recenicu. Mozda je i bolje tako.

- Emile, ko to dolazi? - pitala sam naizgled iznenadjeno.

Tada sam zacula kako se otvaraju i zatvaraju automobilska vrata, a nedugo nakon toga i teske korake.

- Uskoro ces saznati. - odgovorio je i osjetila sam kako pojacava stisak oko moje ruke.

- A dajjjj! Reci mi! - navaljivala sam smijuci se.

- Dobro. Skini povez.

Znala sam koga cu vidjeti ispred sebe, ali nisam bila spremna na to. Namjerno sam polahko odvezivala cvor kako bih imala vise vremena pripremiti se na ovo. Duboko sam udahnula i izdahnula prije nego sto sam podigla glavu.

Moj pogled je susreo nasmijano lice mog oca. Na tom licu nije bilo ni traga necega loseg. Naprotiv, bilo je blago, njezno, cak tuzno.

Ostala sam skamenjena na mjestu i na trenutak prestala disati misleci da ce ga to uzrujati.

Zaboravila sam kakav je bio plan.

- Ti.. - bilo je jedino sto sam rekla, jer su mi rijeci zapinjale u grlu.

- Kceri moja. - rekao je ozareno i krenuo korak naprijed.

- Ne zovi me tako. Ne priblizavaj mi se. - strah je bila jedina emocija koju sam osjecala.

Razmisljala sam da se povucem. Da pobjegnem u Emilov auto. Da nestanem sa lica zemlje. Htjela sam otici, prekinuti ovo sve, ali onda se desilo nesto cudno.

U glavi sam cula Sarino i Tarikovo smijanje, kako me zovu „keko", njihove stalne svadje o tome da li gledamo Barbie ili Cars. Osjetila sam male i mekane rucice na sebi. Cula mirno disanje tokom sna.

To mi je dalo neku nemoguce veliku snagu. Znala sam da ovo radim kako bi spasila njihove mlade zivote i bila sam voljna riskirati svoj za to.

Ispravila sam ledja, podigla ramena i okrenula se prema Emilu.

- Sta je ovo? Jesi li ti sa njim?! Kazi mi! - vikala sam iz sveg glasa.

- Zao mi je.. morao sam.. - sagnuo je glavu dok je tiho govorio.

- Melina, sad ides sa mnom. Emile, hvala ti. Drzao si se dogovora, i ja cu naravno uciniti isto. - rekao je Omar i poceo hodati prema meni.

- Ne idem ja nigdje!!! - pocela sam hodati unazad.

Uhvatio me za nadlakticu i grubo stisnuo.

- Ako ja kazem da ides, onda ides! Jasno? - prijetio je.

Cijelo moje tijelo bilo je ispunjeno mrznjom i bijesom. Pljunula sam mu u lice, a on me osamario toliko jako da sam pala na blatnjavi pod.

Krajickom oka sam vidjela kako se Emil na trenutak trznuo, a onda ostao cvrstog stava kao da mu ne smeta.

- Ustaj, vjestice! - povikao je.

Ponovo taj nadimak. Taj prokleti nadimak! Otisao je do auta i ja sam krenula za njim. Zadnji pogled koji sam bacila na Emila mi je pokazao da mu se suza kotrlja niz lice, ali se brzo okrenuo i usao u auto.

Omar i ja smo se vozili u tisini. Gledala sam kroz prozor i cak na trenutak uspjela da zaboravim da sjedim u autu sa ludim ocem koji ce me odvesti negdje u nepoznato.

- Sta ti daje toliku snagu? - pitao me nakon nekog vremena.

- Ne razumijem. - odgovorila sam zbunjeno.

- Nakon svega.. mislim i onoga prije i ovoga sad imas hrabrost da mi se suprotstavis. Odrasla si u samopouzdanu, lijepu i pametnu djevojku. Nesto ti je pomoglo u tome, ili bolje da pitam, neko?

Gledala sam u njegov profil. Crna kosa sada je postala prosijeda, oci koje su bile prikovane na cestu su izgubile nekadasnji sjaj. Cvrste ruke su me toliko puta udarile, a sada su mirno pocivale na volanu. Sjedio je uspravnih ledja, a disanje mu je bilo ravnomjerno.

- Jesil razmislila? - pitao me sasvim normalno.

Mislim da je ovo najduzi, najmirniji i najcudniji razgovor koji smo ikada imali.

- Ne znam bas.. - odgovorila sam.

Ali znala sam. Bio je to Alen.

Sjetila sam se njegovih rijeci „mozes ti to, znam da mozes". Sjetila sam se njegovih ruku oko mog tijela, njegovog mirisa, glasa.

Sjetila sam se koliko me puta spasio kada sam se utapala, koliko mi je puta pokazao svijetle tacke zivota i izveo na pravi put. Kad god sam ga trebala bio je tu, moje utociste, moja mirna luka.

On mi je davao snagu. On mi je pomogao da prezivim do sad. On je taj koji me spasio.

I..pored svih tih misli shvatila sam.. on je taj koga volim.

// paaa.. ovo ste ocekivali ili ne? Sta mislite o ovom dijelu? Kako ce se Omar ponasati prema Melini? Hoce li Emil i Alen uspjeti odraditi ostatak plana? Misljenje u komentare👇👇👇