Bijeli tigrovi

Poglavlje 1.

POČETAK
Sjećam se svega kao da je bilo jučer.
Urezano mi je u sjećanje.
Sve je počelo na mojoj zadnjoj godini srednje škole.

•

Bio je ponedjeljak, prvi dan u tjednu i spremala sam se za odlazak na nastavu.
Obukla sam se i uzela torbu te ušla u kuhinju gdje je Jules pripremala doručak.
Jules je bila moja starateljica, bila mi je poput majke jer se za mene brinula od mojih prvih dana.
Roditelje nikada nisam poznavala, oboje su preminuli prije nego li su me mogli držati u rukama.
Otac mi je poginuo u saobraćajnoj nesreći, a majka pri porodu.
Ne znam puno o njima, znam da mi je otac bio strastven u svemu što je radio isto kao i moja majka.
Moj otac obožavao je umjetnost, i sakupljao različita djela a majka mi je bila opsjednuta sportom, kombatnim sportom.
Mogu reći da sam nekako naslijedila njihove strasti.
Obožavam sport, a umjetnost mi je velika strast.
Iako znam ponešto o njima, ne znam dovoljno, ponekad zaželim da sam ih poznavala.
Na svu sreću Jules se našla u mom životu.
U vrijeme kada sam stavljena na posvajanje Jules je odlučila posvojiti dijete jer nije bila u stanju začeti jedno.
Tako sam završila s Jules.
I već 18 godina se brine za mene kao prava majka.

"Dobro jutro.", pozdravila sam ju.

"Jutro Loren.", nasmijala mi se dok je rezala kruh.

"Hoćeš li doručkovati prije škole?" Okrenula se na sekundu i dalje u ruci držeći kuhinjski nož.

"Ne, nisam gladna, ali dobar ti tek.", nasmijala sam se i izašla iz stana.

Stan u kojemu smo živjele bio je skroman, ništa preveliko, ništa premaleno.

Ima dugačku prošlost, i već dugi niz godina Jules renovira razne dijelova stana.

No, ja nikada nisam imala želju da se renovira, bio je u redu onakav kakvog ga se sjećam da je u početku bio.

Put do škole nikada nije trajao dugo.

Svega pet minuta hoda i nalazila sam se pred školom.

Nikada se nisam obazirala na vrijeme, jer me škola nije zanimala.

Po meni škola je zatvor za umjetničke duše.

Oduzima nam slobodu da sanjamo, da stvaramo.

Sve je to nekako po protokolu, po nekakvom sistemu, a ako ste me imalo znali, znali ste da se protivim sistemu.

Ušla sam u školu i tek onda provjerila koliko je sati i shvatila da kasnim petnaestak minuta, što me uopće nije zanimalo.

Ušla sam u učionicu i bez pozdrava ili isprike sjela u prvu praznu klupu koju sam uočila.

Inače se profesori na to nisu obazirali, znali su kakva sam i u korist im je išlo da samnom ne dolaze u verbalni sukob.

No, ovoga jutra profesor iz matematike imao je drugačije mišljenje.

"Loren?", okrenuo se prema razredu i nagnuo glavu tražeći me u skupini učenika.

Prvih par sekundi nisam obraćala pažnju niti sam namjeravala odgovoriti na njegovo prozivanje ali on je opet izgovorio moje ime.

"Molim?", nevoljko sam podigla glavu i sklonila pramen tamne kose iza uha.

"Opet kasniš, mislio sam da si shvatila da se to više neće tolerirati.", spustio je svoje naočale niže niz svoj nos.

"Izgleda da ipak nisam shvatila.", nonšalantno sam odgovorila i slegnula ramenima.

"Trebala bi malo razmisliti o svom stavu, on te nigdje ne vodi.", nastavio je.

"Osim ako ti je cilj otići u propast.", završio je i ponovno podignuo svoje naočale na mjesto gdje su originalno bile postavljene.

"Kako ste samo pogodili?", nacerila sam se.

"Pa naravno da idem u propast, a ako već idem tamo trebali ste pretpostaviti da mi je to plan, ipak nisam osoba kojoj se takve stvari događaju slučajno.", preokrenula sam očima.

Inače sam u takvim situacijama smirena jer njihove riječi ne dopiru do mene, ali danas sam bila neobično razdražljiva, pokušavala sam bijes u sebi pripitomiti.

"Ovo je jednostavno nedopustivo, trebala bi prestati filozofirati ili ću te morati poslati u kancelariju ravnateljice.", uperio je svoj kažiprst u mene nadajući se da će me time zastrašiti.

"Pa što čekate?", nezainteresirano odgovorim s namjerom da ga još više isprovociram.

"Bilo bi dosta!", vikne.

Cijeli razred, odnosno djevojke, odjednom počnu šaputati, ili kako bi se reklo tračati.

Jedino su to mogle, jer su znale da me čisto zaboli kurac za bilo što što bi izašlo iz njihovih jadnih usta.

Nisam imala odnos s nikime iz razreda, možda sam prije trebala spomenuti da sam tek ove godine došla u ovu školu.

U ovom dijelu grada postoje dvije srednje škole, Jules je bila prisiljena preseliti me u novu školu radi mog ponašanja u prošloj školi.

Nisam se niti trudila stvoriti nove odnose u ovoj školi, jednostavno me nitko nije dovoljno zainteresirao da uopće razmišljam o njima više od sekundu i pol, a kamoli da probam započeti razgovor s njima.

Neki su čak probali pričati samnom, par djevojaka ali većinom dečki.

Brzo se školom proširila vijest o mom buntovničkom ponašanju a te djetinjaste morone je to palilo.

Navikla sam na njihove jadne pokušaje i svaki put bih sve brže pronašla način da ih odjebem.

Znate kako kažu, ja i ti protiv svijeta, zajedno protiv svih, ja sam imala samo samu sebe.

I nije mi smetalo.

Svijet je bio pun iskvarenih, odvratnih ljigavaca, i oni su bili zadnje što sam trebala u životu.

Svi smo mi ljudi jedan običan otrov koji hoda ovim svijetom i uništava sve na svome putu.

"Bilo je dosta prije 3 minute kada ste moje ima u svoje usta.", odgovorim.

Na njemu se mogla vidjeti ljutnja, čak više neka vrsta panike jer dosada nije doživio da mu se netko suprostavi na takav način, ipak je smatrao da je bog i batina.

"U kancelariju od ravnateljice!", vikne.

"Odmah!"

Ponovno preokrenem očima, to mi je loša navika, ljudi kažu da je loša ali ja ipak ne vidim ništa toliko loše u tome, ako želim preokretat ću očima do sutra i ostaviti ih na drugoj strani.

Digla sam se i uzela torbu sa sobom te sporim koracima izašla iz učionice te se našla na hodniku.

Par puta sam se okrenula oko sebe pokušavajući se sjetiti kojim putem uopće doći do kancelarije.

Isprva nisam namjeravala otići ali onda sam shvatila da će mi još malo provociranja popraviti dan.

"Hej, pazi!", netko je uzviknuo nakon što smo se sudarili.

"Mogao bi ti paziti?", kažem i gledam u sada poznato lice Vitalia.