Bijeli tigrovi

Poglavlje 51.

Jedva smo se izvukli s popodnevne kave s Katjom i Wladimirom.

Vitali, Julian i ja sjedili smo u Vitalijevoj staroj sobi.

"Volio si rock, hm?", kažem dok hodam pred rock posterima.

"Ispravka, još uvijek ga volim", rekao je drsko, onako kako je samo on mogao.

"Oprostite, gospodine", ironično se ispričam i sjednem na krevet s njih dvoje.

"Boris, huh?", kao da mi je pobjeglo s usana.

Vitalijev pogled iste sekunde baziran je na meni, a Julianov na parketu.

Gledao je ljutito u mene, a zatim u Juliana.

"On nije kriv, ne gledaj njega tako", hrabro kažem.

Imala sam osjećaj da mogu kontrolirati Vitalija, da ga mogu ispuniti jače nego sve loše emocije.

"Ostavi nas nasamo", Vitali tiho prozbori, toliko tiho da smo ga Julian i ja jedva culo, a sjedili smo kraj njega.

Julian se sramno digne i iziđe iz sobe.

Vitali uzdahne "Što ti je sve rekao?"

"Ukratko, sve", odgovorim sjedeći kraj njega.

Položim svoju ruku na njegovu "Vitali, ova bol je i moja bol", čvrsto ga primim, "Tvoja bol je moja bol, ovo će nas samo ojačati"

"Osjećam se kao da nemam pravo tugovati"

"Zašto ne bi imao pravo tugovati?", namrštim se.

"On, on nije ni bio tu...", tiho kaže, "On nije bio stvaran!", žile na njegovom vratu ocrtale na par sekundi.

"Naravno da je bio stvaran!", suprotstavim mu se, ljuta zbog njegove izjave.

"Boris Wladimir Nurmagomedov, imao si i još uvijek imaš pravo tugovati", snizim ton, "Barem to pravo svatko zaslužuje"

"Imao sam 9 godina, tako sam se veselio", prodrhti, "Imati nekoga u ovoj ogromnoj kući, ne biti toliko izoliran i sam"

"Shvaćam Katju", iznenadim ga svojom izjavom.

"Onda je došao Julian i...", započnem, "I onda se sve promijenilo", Vitali završi umjesto mene.

"Znaš li što je prva stvar koju pamtim kod Juliana?", nasmije se kratko

"Uvijek je govorio da nitko ne zaslužuje drugu šansu, zato moramo pažljivo birati radi koga ćemo patiti, radi koga je patnja vrijedna svega"

Zamislila sam se nad njegovim riječima, samo sam pomislila na to koliko sam sretna što imam Juliana uza se.

"Kao da osobi daješ drugu šansu da te upuca nakon što je prvi puta promašila", prošapćem dok gledam u ništavilo.

"Dao bih ti da pucaš u mene sve dok ti je volja", rekao je, ponovno glumeći romantičara.

"Vitali Nurmagomedov, pristajem na svaki metak koji će proći kroz mene radi tebe, obećajem da se nikada neću zasititi osjećaja boli", kažem poetično dok se penjem na njegovo krilo.

Izmamim mu osmijeh "Loren Lombardi, nisam veliki romantičar, ali kad sam s tobom ja sam sve", kaže, a zatim se posprdno nasmije i oboje prasnemo u cerek.

Sjedim na njegovom krilu, njegove ruke oko mog struka "Volim te", sklizne s njegovih usana.

"Mislim da me tvoja mama voli!", kažiprstom pritisnem njegov prčast nos i nasmijem se.

"I ja tebe volim, mrgude", rukom prođem kroz njegovu kosu i poljubim ga.

.

"Koliko još planirate ostati ovdje?", Katja pita nakon što ispije gutljaj crnog vina.