Bijeli tigrovi

Poglavlje 24.

Odahnula sam kada je napokon otišao, osjećala sam se kao da mi je kamen pao sa srca.

Primijetila sam da i dalje svi gledaju u mene i međusobno komentiraju tko zna što.

Htjela sam se dignuti i otići iz kantine, sjedila sam sama a to mi je samo stvaralo još veću nervozu ali sam znala da bi to samo pogoršalo situaciju.

Bijeli stolovi bili su popunjeni dečkima i curama koji su samo htjeli malo drame u životu.

Tek sam tada primijetila žarko rute zidove koji su bili prepuni mrlja od hrane.

"Khm.", netko mi se nakašljao iznad uha.

Bio je to Julian, nasmijano je stajao ispred mene s rukama u džepovima.

Njegova svijetla kosa bila je zavezana u malenu pundžu, njegove crne naušnice su isiijavale na svijetlosti.

"Ti nikada ne možeš normalno započeti razgovor?"

"Zašto normalno započinjati razgovor kada ja ovako i onako nisam normalan?", široko se osmijehnuo.

Sjeo je kraj mene i rukom me obgrlio oko vrata.

Njegovi prstenovi su me škakljali dok je pomjerao svoju ruku preko mog vrata.

"Da li mi se učinilo ili si maloprije vodila razgovor s Froyem?", podignuo je obrve suzdržavajući osmijeh.

"Nije ti se učinilo.", primila sam njegovu ruku i pomaknula ju, "uostalom što je toliko smiješno?", pitala sam.

"Ma daj, Loren."
"Ovo je sve kao neka kazališna predstava.", zgrabio je keks sa stola i zagrizao ga, "dopusti mi da uživam iz prvih redova."

"Dobro, razgovarali smo...", uzdahnula sam.

"I rekla sam mu kako se osjećam."

"A kako se to osjećaš?", naslonio je lice na svoj dlan, njegovi veliki obrazi sada su mu skoro prekrivali oči.

"Pa, ne znam kako se osjećam.", frknula sam.

"Kako si mu onda rekla kako se osjećaš?", odlučio je kao po protokolu me isprovocirati.

"Julian, jesi li ti stvarno idiot?"
"Jel moraš sada raditi zajebanciju od situacije?"

"Dobro, dobro."
"Nemoj sve shvaćati tako ozbiljno."

"Ne shvaćam ja sve toliko ozbiljno nego ti zaista ne znaš kada je humor nepotreban.", preokrenula sam očima.

"Nije prvi put da sam to čuo.", rekao je.

"Dobro, da li te zanima što sam mu rekla."

"Da, da , da...", mahnuo je rukom.

"Rekla sam mu da nisam sigurna što osjećam prema kome, i da ne želim nikoga povrijediti.", oblizala sam usne, "I da nisam spremna na vezu."

"Dobro odigrano.", podignuo je donju usnicu preko gornje.

"Što?", zbunjeno sam ga pogledala.

"Nisam ništa odigravala, tako se osjećam."

"Aha...", skupio je usne u tanku crtu i spojio obrve, "Krivo sam shvatio."

"I šta je on rekao na to?"

"Da me razumije, i da zna za Vitalija...", prekinuo me njegov luđački smijeh.

Oči su mi se razgoračile i gledala sam u njega "Julian!", prošaptala sam.

Njegov smijeh odjekivao je kroz cijelu kantinu, svi su nas gledali, ali njega nije bilo briga.

Jedina je bilo smiješno, drugima nije bilo jasno što se događa.