Bijeli tigrovi

Poglavlje 18.

NIKADA SE NISAM OSJEĆALA ŽIVLJE

Nikada se nisam osjećala življe, kao da je moj cijeli život napokon pronašao put da procvijeta.

"Toliki sam sretnik što imam djevojku poput tebe uz sebe."

"Ne znaš koliko mi znači tvoja podrška.", pogledao me.

"Sam si rekao, uvijek i zauvijek.", odgovorila sam.

Tišina je preuzela trenutak, njegove oči su me omamljivale i nisam skidala pogled s njega, sve dok ga on nije skinuo.

"Ne mogu.", rekao je.

"Šta ne možeš?", nagnula sam glavu.

"Ne mogu se više suzdržavati a moram.", odbijao je pogledati me.

"Što ako se ne moraš više suzdržavati?", približila sam mu se.

"Loren, ne razumiješ.", pomaknuo se od mene kao da se bojao moje blizine.

"Onda mi objasni.", dignuo je pogled.

"Ima nešto u tebi, ne mogu objasniti što.", uzdahnuo je.

"Tjeraš me na ludilo svaki put kada si u mojoj blizini, i sve o čemu mogu razmišljati je kako nikada nisam upoznao djevojku poput tebe.", osjetila sam nervozu u sebi, teško sam kontrolirala disanje dok sam ga slušala.

"Ono što pokušavam reći, do sada nisam znao što želim, ali sada znam."

"Tebe, želim tebe, Loren."

"Ali sam svjestan da smeće poput mene ne zaslužuje nekoga poput tebe, i ne smijem tebe povrijediti, ne smijem si to dopustiti, ne smijem si dopustiti da..."

"Da napravim ono za čime žudim.", opet je nastupila tišina, čuli su se samo naši uzdisaji.

"Vitali...", položila sam ruku na njegov obraz i prinjela ga k' sebi.

"Ti me nikada ne bi mogao povrijediti.", osjetila sam kako mi hladna suza pada niz vreli obraz.

Gledao me par trenutaka, kao da se premišljao oko svojeg sljedećeg postupka.

Primio je moje obraze i privukao me k sebi, položio je svoje hladne usne na moje.

Tijelo mi je drhtalo od strasti i žudnje, pustila sam se u njegovo naručje dok me ljubio kao da sam mu prva i posljednja.

Nikada se nisam osjećala življe, kao da je moj cijeli život napokon pronašao put da procvijeta, u njegovim rukama.

"Nemoj više ni pomisliti da ću te osuditi, ostaviti ili pobjeći, reci mi bilo što, kad god, gdje god, bit ću tu, uvijek i zauvijek.", prošaptala sam kroz suze.

Zaspala sam u Vitalijevom naručju u kojem sam se i probudila.

Gledao me dok su mu oči prekrivale tamne vlasi kose.

"Koliko si već budan?", upitala sam kroz osmijeh.

"Dovoljno dugo.", nasmijao se.

"Trebala bi uskoro krenuti kući.", rekao je.

"Zašto?", rastegnula sam se.

"Nisi se javila Jules...", nervozno je rekao.

"Da, Jules..."

"Jules!", vrisnula sam.

"Sigurno je umrla od straha!", skočila sam s kauča i otrčala u hodnik obuti se.

"Čekaj odvest ću te kući!", Vitali je viknuo zamnom i donjeo mi vestu.

Potrčala sam prema motoru i pričekala Vitalia.

Izašao je iz kuće s kacigom u ruci.

Lagano ju je postavio na moju glavu a zatim sjeo na motor.

Krenuli smo brzo, zamolila sam ga, htjela sam što prije stići doma.

Zaista, bila sam pred zgradom kroz par minuta.

Sišla sam s motora i dala mu kacigu.

"Vidimo se kasnije?", pitao je.

"Naravno, nazovi me.", prislonila sam usne na njegov obraz i utrcala u zgradu.

Nervozno sam tražila ključ po džepovima, otključala sam stan i odahnula.

"Gdje si do sada?", čula sam krhak glas.

Okrenula sam se i ugledala Jules na kauču u dnevnom boravku, još je bila obučena u svoj ogrtač, rasčupane kose i razmazane maskare.

"Jules, oprosti, zaboravila sam se javiti.", došla sam do nje.

Podignula je ruku i stavila ju ispred mene, davajući mi do znanja da se maknem od nje.

"S kim si bila, gdje si bila!?", vrisnula je i glas joj puknuo.

"Bila sam kod prijatelja...", zamucala sam.

"Kojeg prijatelja?", pitala je.

"Čemu sva ova pitanja?", pobunila sam se.

"Zato što imam pravo znati s kime se smucaš cijele noći!"

"Bila sam s Vitalijem.", rekla sam, znajući kakvu ću reakciju prouzrokovati.

"Što sam ti rekla za njega, da ga se kloniš!"

"I njega i njegovih prijatelja!"

"Zašto!?"
"Što toliko imaš protiv njih?"
"Oni nisu loši ljudi Jules!"

"Ne želim te vidjeti s njime više.", izignorirala je moje pitanje.

"Ne možeš kontrolirati moj život Jules.", okrenula sam se i otišla u svoju sobu.

Legla sam na krevet i uzdahnula.

Ovaj dan je bio stresan, toliko se toga dogodilo.

Od svađe s Froyem, i tučnjave s Daveom, do poljupca s Vitalijem i rasprave s Jules.

Ponekad se osjećam kao da ovaj život nije za mene, bilo kakav život.

Ali onda shvatim da sam to ja, i idem dalje.

Froy, Froy je divan dečko koji me usrećio, ne mogu reći da nemam osjećaje za njega ali ne mogu reći da mislim da je on prava osoba za mene.

Ne želim ga povrijediti, nije to zaslužio nakon što je toliko toga napravio za mene.

Ne mogu vjerovati da sam u istom danu otišla od veze s Froyem do poljupca s Vitalijem, moram priznati, osjećam se pomalo krivo ali znam da se ne bih trebala osjećati tako jer ne možemo kontrolirati svoje osjećaje.

Još uvijek nisam odlučila što se to dogodilo između Davea i Vitalija, mislim da je Vitali jedini koji mi to može objasniti, ali nije vrijeme za taj razgovor.

Vitali je sinoć rasporio dušu predamnom, izvadio svoje ozlijeđeno srce na svijetlo za mene.

Cijela njegova priča, njegov život, bio mi je intrigantan, htjela sam znati još više, htjela sam mu pomoći da se osjeća sigurno i podržavano.

Nijednom mu nisam lagala, nijednu lažnu riječ mi nisam izrekla, sve što sam rekla mislila sam i svaku sam riječ isčupala s dna svoje duše.

Uvukao mi se pod kožu poput parazita ali na jedan ljepši način, nisam ga se mogla riješiti, sjećanja na njegovo lice progonila su me, njegove riječi zujale su mi ušima.

U trenutku kada me poljubio, moje srce se raspalo na tisuću dijelova i ponovno složilo, osjećala sam se kao da napokon cvijetam nakon duge zime u mraku.

Osjećam se kao da mi je bilo suđeno upoznati ga.

I zaista vjerujem u riječi koje mi je Vitali rekao, svemir ima svoje načine da spoji ljude koji su potrebni jednu drugima.

I mislim da je Vitali ono što mi je bilo potrebno cijeli moj život, dok sam tugovala za roditeljima, dok sama nisam znala tko sam, dok su me odbacivali jer sam bila stvorena od nečega što njima nije bilo poznato, dok sam se lagano distancirala od svih i postala hladna.

On je donio proljeće u moju ledenu zimu.