Bijeli tigrovi

Poglavlje 44.

Nakon par sati i dalje sam ležala u mraku, nisam mogla zaspati.

Zvono na mobitelu je prekinulo tišinu u mojoj sobi.

"Vitali?", javila sam se.

"Spusti se, ispred zgrade sam ti", rekao je.

"Ne mogu sada doći, jesi li ti normalan?"

"Hajde, čekam te", prekine poziv.

"Ja ću izluditi s njim!", potiho viknem i izvučem se iz kreveta.

Još jednom sam provjerila kutiju ispod svog kreveta u koju sam sakrila pištolj, kako bi se uvjerila da je tamo, a zatim sam oprezno izišla iz sobe.

Na prstima sam dohodala do hodnika iz kojeg sam mogla vidjeti Jules kako spava u dnevnom boravku na kauču.

Obula sam se i uzela ključ te izišla iz stana.

Dok sam se spuštala niz stepenice prema izlazu iz zgrade mogla sam osjetiti trnce u rukama koji su nagovještali moju nervozu.

Nisam navikla nešto tajiti od Vitalija, ne nešto ovoliko bitno.

Izišla sam ispred zgrade i okretala se oko sebe tražeći Vitalija.

"Tu sam!", viknuo je i ugledala sam ga na klupici nedaleko od mojeg ulaza.

"Šta trebaš?", prekrižim ruke preko prsa i stanem pred njega.

"Samo sam te htio vidjeti", nasmije se.

"Vitali, Jules spava, shvaćaš li šta će se dogoditi ako shvati da sam se iskrala po noći", uzdahnem, "I to samo zato jer si me htio vidjeti", preokrenem očima.

"Oh, znači ti mene nisi htjela vidjeti?", podigne obrvu.

"Uvijek nađeš način da bude po tvojem, zar ne?", nagnem glavu u stranu.

"Šta da ti kažem, prirodni sam talent", ponosno se osmijehne.

"A sad, dođi tu", obavije svoje ruke oko mog struka i povuče me u svoje krilo.

"Ovo je prva noć da nisi kod mene, čudno mi je to", gleda me ravno u oči dok smo udaljeni svega par centimetara.

"Znao si da ne mogu ostati zauvijek kod tebe", odgovorim.

"Znao sam, ali svi mi ponekad zalutamo u vlastitim maštarijama", prošapće i njegov vreli dah udari o moj vrat.

"Kakve ti to maštarije imaš?", provokativno upitam.

"Svakakve", izbjegne pitanje, kao uvijek.

Prinio me jos bliže svojem licu i zatim spojio naše usne.

Mogla sam se zakunuti, svaki put kada sam ga poljubila bio bi još bolji.

Imala sam osjećaj da se nikada neću umoriti od njegovih usana, od njega.

Povučem se unatrag i razdvojim naše usne, položim ruku na njegove obraze i privučem ga bliže sebi "Ozbiljna sam, ne smijem ostati dugo vani"

"I ja sam ozbiljan, želim te kraj sebe"

"Pa dobro, tu sam", maknem se s njegovog krila i sjednem kraj njega na drvenu klupicu.

"Čudna si", kaže dok me sumnjivo promatra svojim rubinskim očima.

"Jesam li?", nasmijem se.

"Jesi li pričala s Marcusom?", pita, a ja se smrznem na njegove riječi.

Pokušavala sam smisliti pravi izgovor i izabrati prave riječi koje mu neće ništa otkriti.

"Jesam", odgovorim.