Bijeli tigrovi

Poglavlje 28.

"Požuri.", dobaci mi dok otključava auto.

Pomislim kako je vrlo dobro što je taj dan došao s autom pošto ga inače ne vozi često.

Uđem na suvozačevo mjesto, Julian istoga trena stisne gas i počnemo juriti cestom.

"Zašto uopće želiš otići tamo?", pita me dok mu je pogled fiksiran na cestu.

"Tko zna što mu se može dogoditi..."

"Zašto ti ideš samnom?"
"To je bolje pitanje."

"Čovjek kojeg Vitali mora likvidirati nije bilo koji čovjek...", uzdahne.

"Nisam siguran da je potpuno siguran tamo."

"Misliš li da će ga zaista ubiti?", pitam ga.

Znajući da je nosio krv na svojim rukama već sam imala odgovor, ali možda jednostavno nisam htjela vjerovati u njega.

Julian tužno uzdahne "Mislim da hoće.", nevoljko mi odgovori.

Izgledao je kao da mu je bilo teško nešto takvo mi priznati.

Iako su mi priznali što su radili, gdje su sve bili, koliko su krvi prolili, kada bi ih pogledala osjetila bih samo njih.

Ljude koje volim, nisam osjetila bol i horor koji su oni prouzrokovali ali i onaj koji su oni sami osjetili.

Možda mi je zato bilo teško povjerovati da je sve to istina, da to nije nikakva predstava.

Jer nisam mogla povjerovati da su oni u očima drugih hladnokrvni ljudi kojima je jedini cilj likvidirati ljude.

"Jesmo li blizu?", pitam.

"Još malo i stići ćemo, Hilgrove je na izlazu iz grada.", odgovorio je.

Nikada nisam čula za Hilgrove, ali mogla sam zamisliti o čemu se radi.

Na izlazu iz našeg grada bilo je puno zavučenih mjesta, i bilo je poznato da tamo najčešće žive ljudi koji se trebaju distancirati od drugih.

Zato mi je imalo smisla što je upravo taj čovjek bio tamo.

S glavne ceste skrenuli smo na maleni puteljak koji je bio jedva dovoljno širok za naš auto.

Kada smo se približili osamljenoj kući Julian je usporio.

"Je li to to?", upitam a on kimne glavom.

Nakon što je ugasio motor, sjedili smo u autu promatrajući kuću.

Bila je stara i oronula, zaprljane zavjese skrivale su unutrašnjost, bila je skrivena u dubini šume, okružena samo drvećem.

Bila sam pomalo nervozna razmišljajući o tome što će me dočekati u toj kući.

Da li je Vitali već završio s poslom?

Da li ću ga vidjeti u njegovom istinskom elementu po prvi put?

Pogled sam prebacila na Juliana koji je potpuno smireno gledao u kuću, nisam mogla odlučiti da li je skrivao svoju nervozu ili je ipak zaista bio potpuno smiren.

"Julian?", nije me ni pogledao, pogled mu je i dalje bio privezan za kuću.

"Jesi li spreman?", pitam ga a on samo kimne i iziđe iz auta.

Opipam svoj bok kako bih se uvjerila da mi je pištolj i dalje na mjestu, iz nekog meni tada nepoznatog razloga osjećala sam se sigurnije znajući da ga mogu upotrijebiti.

Julian je hodao par koraka ispred mene, ruka mu je bila položena kraj njegovog remena.

Prije nego što smo ušli izvadio je pištolj i uperio ga ispred sebe.