Bijeli tigrovi

Poglavlje 45.

"Loren?", zakoračio je par koraka prema meni i zatim se zaustavio kada mu je Andre nagovijestio što će se dogoditi ako mi priđe.

"To neće biti potrebno", položila sam ruke na Andreova prsa kako bih ga zaustavila.

"Jesi li ti jebeno normalna?", Vitali me ljutito upita, "Šta radiš ovdje?", stiskao je čeljust.

Nisam znala što da mu odgovorim, razotkrio me, ali nisam se mogla odlučiti što je napametnije odgovoriti.

"Imaš planove s Jules, ha?", bijes mu je isijavao iz pogleda.

"Gledaj, Vitali...", okrenem se oko sebe pa nastavim, "Ti imaš svoje mutne poslove, isto tako ih imam i ja", prošapćem.

"Ne, nećeš mi ovo raditi.Lagala si me!", vikne.

"Nemoj raditi scenu", upozorim ga.

"Julian?", ugledam ga daleko iza Vitalija kako promatra prostoriju.

"Bit će jebeno kad on sazna za ovo", Vitali kaže.

"Možda će on imati malo mozga, za razliku od tebe", ljutnja progovori umjesto mene.

"Ja ne mogu vjerovati onome što izlazi iz tvojih usta", rukama prođe kroz svoju crnu kosu.

"Jednom ćeš shvatiti zašto sam ovo napravila", prisjetim se razloga zašto sam se uopće uputila na ovu 'avanturu'.

"Ne, Loren, gotov sam...", pogleda u stranu, "Ne mogu te trenutno ni gledati", prođe kraj mene i nestane negdje iza ugla.

"U pićku materinu!", bila sam u nagonu da propucam svaku osobu u sobi.

Ali, morala sam se smiriti i sjetiti se da će sve biti vrijedno jednog dana.

"Gospođice, jeste li dobro?", Andre mi je prišao.

"Oh, Andre, popuši mi kurac", Andre me pogleda u čuđenju, "Stariji si od mene par godina, možemo prestati s ljubaznim sranjima"

"Zovi me Loren"

"Okej, Loren", slegne ramenima, "Možda bi trebala smanjiti nadrkani stav"

"To što sam ti rekla da prestaneš s ljubaznim sranjima ne znači da se možeš samnom razgovarati kako ti se sprdne"

"Onda se odluči što želiš", preokrenem očima na njegove riječi.

Hodala sam u krug ispred Andrea razmišljajući što će se sada dogoditi samnom i Vitalijem, kvragu, čak i s Julianom.

"To ti je bio dečko, pretpostavljam..."

"Ako to želiš tako nazvati", odgovorim.

"Zašto mu nisi rekla?", pitao me.

"Tako je bilo bolje za njega, za sve", uvjeravam se, "Ti nebi shvatio", nadodam.

"Mislim da se varaš, smatram sebe kao vrlo dobrog slušaoca i 'shvatitelja' stvari"

"Shvatitelja?", nasmijem se, "Vidim da i izmišljaš nove riječi"

"Univerzalan sam lik", osmijehne mi se.

"Šef dolazi, sretno", šapne i odmakne se od mene.

"Loren, volio bih kad bi mi se pridružila u mojoj kancelariji, nasamo", Ronald mi priđe.

"Naravno", primim njegovu ruku.

Ušli smo u prostranu sobu s visokim stropovima i policama punim knjiga.

"Čitaš?", upitam dok sjedam na kožni stolac nasuprot njegovog radnog stola.

"Ovo?", prstom pokaže na police, "Ne, ne volim čitati"