Bijeli tigrovi

Poglavlje 46.

"Loren, jesi li spremna?", Jules je nenajavljeno utrčala u moju sobu.

"Jesam!", viknem.

Zastala je na trenutak promatrajući me u odori.

"Ne mogu vjerovati da si završila srednju školu!", uzbuđeno je zaskvičala, "Moja beba je tako velika"

"Nisam tvoja beba odavno", promrmljam dok me guši u zagrljaju.

"Uvijek ćeš biti moja beba", pređe rukom po mojem obrazu.

"Marcus nas čeka ispred zgrade", kaže i ostavi me samu u sobi.

Popravila sam crnu kapu na glavi, promatrala sam se u ogledalu.

Vitalija nisam vidjela od onog dana u školi, prošlo je već par dana i od njega nisam čula ni riječi.

S Julianom sam izašla u par navrata, doduše.

"Hajde, Loren!", iz sanjarenja me probudio Julesin vik.

Izišla sam iz sobe i dotrčala do nje, stajala je ispred naših vrata na hodniku zgrade.

Nosila je zelenu haljinu koja mi je zauvijek ostala u sjećanju na ovaj dan.

Sišle smo ispred zgrade gdje nas je doista čekao Marcus.

Njegov osobni vozač nam je otvorio vrata dugačke limuzine.

"Zar je ovo zaista potrebno?", šapnula sam Jules.

"Loren, ponašaj se pristojno"

"Oprosti Loren, ovo je način na koji ja radim stvari", mislila sam da me Marcus ne može čuti, ali prevarila sam se, "Trebao sam te pitati kako ti želiš provesti ovaj dan", prošao je po svježe obrijanoj bradi.

"Ne, nisi trebao", uzdahnem, "Ja sam samo nervozna, to je to", nakon te rečenice isključila sam se iz njihovog razgovora i promatrala užurbanu cestu.

.

Sjedila sam i čekala da se moje ime prozove kako bih uzela svoju diplomu, onda sam ga napokon vidjela.

Vitali, sjedio je par redova ispred mene.

"Vitali Nurmagomedov", naša ravnateljica prozvala je njegovo ime.

Od svih pljesaka jedan mi je zapao za oko, žena duge crne kose u uskoj kraljevsko plavoj haljini.

"To ne može biti njegova majka", ispustila sam ispod brade.

"Loren Lombardi", ravnateljica je baš morala mene prozvati nakon njega.

Odšetala sam do bine i krenula se penjati stepeništem, on je prolazio kraj mene.

Jedan hladan pogled je sve što mi je uputio.

Jedan mali ledeni pogled bio je dovoljan da me zamrzne u vremenu.

Na trenutak sam zaboravila da se trebam popesti na pozornicu.

Naravno, Julesin vrisak je nadglasao sve druge, nasmijala sam se.

Primila sam svoju diplomu i skromno sišla niz stepenice.

Žena za koju sam sumnjala da je Vitalijeva majka neobično me promatrala.

Tek u tom trenutku primjetila sam dva muškarca, svaki s njene jedne strane, u crnim odjelima.

Nitko drugi ne bi pomislio da su to tjelohranitelji, ali mogla bih reći da sam se nakon ove zadnje godine poprilično razumjela u te stvari.

Uhvatila sam njen pogled koji nije silazio sa mene, zaboravila sam na Jules koja me u kutu radosno čekala s otvorenim rukama.

U kutku njenih usana pojavio se osmijeh, što me još više uznemirilo.