Bijeli tigrovi

Poglavlje 5.

R U P A
Koristila bi taj svoj način, tu rupu koju sam našla kako bih uspjela funkcionirati normalno.

•

Požurila sam na svoj zadnji sat, dobro možda nije bio zapravo moj zadnji sat nego sam sama odlučila da će biti.

Sve mi se nekako skupilo, ovaj dan je već postao previše i zaista nisam imala snage ostati u školi dulje.

Zadnji sat je bio glazbeni.

Ovo je moj prvi put na glazbenom, tko bi pomislio, zar ne?

Namjerno sam ga izbjegavala, glazba bilo kakve vrste me često pogodi u neko zataškano mjesto moje duše, zato sam se i sama odrekla glazbe.

Shvatila sam da ne mogu do kraja školovanja izbjegavati sat profesora Griffina, zapravo mogla sam ali baš mi ne bi pomoglo.

Ušla sam u učionicu, i po svom malome protokolu sjela sam u prvu praznu klupu koju sam uočila, ovoga puta to je bila predzadnja klupa.

Smjestila sam se i nervozno počela isprepletavati prste ispod klupe.

Profesor je sa svojim kajdankama ušao u učionicu i sjeo za svoj stol.

Dok je provjeravao da li su svi učenici prisutni učio je mene.

"Dyme?", izgovorio je moje prezime.

"Loren Dyme?", nasmijao se.

"Kako možemo zahvaliti na tvom prisustvovanju?", imala sam spreman odgovor u glavi ali odlučila sam ne zamjeriti se ovome profesoru.

Samo sam šutila i gledala svugdje samo ne u profesora Griffina.

"No, dobro, dragi mi je što si se pojavila iako ne znam zašto.", uzdahnuo je i otvorio svoje kajdanke.

"Danas ćemo raditi na pjevanju, trebat će nam grupni pjevači i solisti."

"Ima li itko osobne želje?", upitao je i pogledao prema razredu.

"Izgleda da ću ja morati birati.", slegnuo je ramenima i počeo prozivati učenike koji su se razdvajali svatko na stranu gdje je stajala grupa kojoj je pripadao.

Iako sam se nadala da nikada neće, napokon došao je do mene.

"Dyme, Dyme, Dyme...", prošaptao je promatrajući tekstove i note na svome stolu.

Zašto me zove po mome prezimenu?

Bila sam pomalo iznenađena zato što me oslovljavao s Dyme, a ne s Loren.

Bio je prvi profesor koji je to ikada radio.

"Ti ćeš biti...Solist.", lupio je dlanom o drveni stol kad je napokon odlučio.

"Ne.", rekla sam.

"Što ne?", zbunjeno je pogledao u mene.

"Ne želim biti solist.", nakon što sam to izgovorila duboko sam udahnula pokušavajući smiriti rastuću nervozu.

"Pa nažalost Dyme, ne znam da li su te obavijestili, ali u školi ti ne biraš što želiš a što ne želiš.", rekao je s podsmijehom, kao da mi se rugao, barem sam ja to tako shvatila.

To me jako uznemirilo, i šutila sam par sekundi dok jednostavno više nisam mogla suzdržati riječi koje su mi se nalazile na vrhu jezika.

"Rekla sam da ne želim, i neću biti solist!", nervozno sam viknula, ali bila sam svjesna da je ispalo više bezobrazno nego uplašeno i nervozno.