Bijeli tigrovi

Poglavlje 36.

Snovi su me ponovno proganjali u tamnoj noći, ali sam im brzo pobjegla probudivši se.

Svijest me nije grizla kao prije, nisam znala kako ili zašto, ali kao da mi se struktura uma promijenila.

Kao da se nešto duboko u meni napokon probudilo i prouzročilo ovu pobunu unutar mene.

Kao i uvijek, Vitali, Julian i ja zajedno smo otišli do škole.

Predzadnji sat imala sam povijest, naravno s Jessicom "Mislim da ću pasti završni rad...", kaže nevoljko dok popravlja kosu.

"Zašto to misliš?", hodamo niz hodnik prema učionici.

"Ne znam, nemam inspiracije...", slegne ramenima.

"Nije ti potrebna inspiracija, samo piši o svom životu.", ohrabrujem ju.

"Ne znam, valjda ću uspjeti.", kaže prije nego li uđemo u učionicu i smjestimo se u zadnju klupu.

Gospodin Brown stigao je na vrijeme, kao i inače.

Opet je nosio svoje svijetlo smeđe odjelo koje je najčešće nosio.

Bez puno oklijevanja sjeo je za svoj stol "No, što čekate?", popravio je naočale na svome nosu.

"Ovo vam je zadnji sat za ovaj rad.", učenici su hitro pohvatali olovke i papire i počeli pisati.

Čak je i Jessica odmah krenula bacati riječi na papir, ja sam doduše, samo sjedila par trenutaka u tišini i gledala u daljinu.

'Pišite o najbitnijim i najtežim stvarima u vašem životu, kako se nosite s njima, kako one utječu na vas...'

Prisjetila sam se riječi gospodina Brownea, od kada sam počela pisati ovaj rad, sve do ovog trenutka, moj život se preokrenuo.

Mogla bih reći čak i da sam postala drugačija osoba, kako ne bih, nakon svega?

Ali i dalje, duboko u meni krije se dio slike stare mene i morala sam povezati taj dio i ovu novu, skoro pa nemilosrdnu Loren.

Tuga, mržnja, bol.

Ono što je ispunjavalo moj živo, pa čak i dan danas nad njime vlada.

Kako pretrpiti gubitak?
Kako se nositi s njegovim prijateljima, koji nas uhode nakon što se on sam pojavi?

Tuga, mržnja, bol.

Smatram da nas upravo tim redoslijedom i razore.

Valovi tuge kao da vam slamaju svaku kost u vašem tijelu, zakunuli biste se da osjetite kako vam se srce raspada.

Kada napokon tuga prođe, i prođe tsunami tame, nastupi potpuna mračnina i sljepoća.

Kao da nije dovoljno što ste sami sebe na neki način ubili, već sada i sami sebe sabotirate u jedinoj šansi da si pomgnete.

Mržnja.

Donosi bijes, agresiju, želju za osvetom koja nas proždire svakim danom sve više i više, i kao da osjetite prste na svojoj koži kako vas štipaju i provociraju.

Tuga je manja, jer je mržnja preuzela.

Toliko ste zaslijepljeni da ni ne shvatite da sami sebe trujete.

Kao da popijete otrov, a očekujete da druga osoba umre.

Dok tako stojite na jednome mjestu zagrljeni mrakom u želji da nešto poduzmete dok sami sebe izjedate.

A tek tada, bol.

Nakon što ste možda uspjeli poraziti demone koji su vam sjedili na leđima, ili možda niste, tada dolazi bol.
Ni približna onoj koju nosi tuga, gdje vam se kosti lome, a srce trga na dijelove.