Bijeli tigrovi

Poglavlje 22.

BRAĆA

"Znaš da te brat voli?"
"Znam."

Stajali su zagrljeni par minuta, u tišini.

Julianove oči boje mora isijavale su kroz zlatne vlasi kose koje su padale niz njegove oči.

Loren ih je promatrala nervozno trljajući dlan o dlan.

Vitali se odmaknuo i položio svoje ruke na njegova ramena.

"Moramo razgovarati.", rekao je, Vitali je pogled spustio na zemlju pod njihovim nogama.

"Dat ću vam privatnosti.", Loren je rekla pritisnuvši svoje usne na Vitalijev obraz.

"Vidimo se sutra.", potapšala je Juliana po leđima davajući mu nalet samopouzdanja.

Nestala je s vidika, ostavivši ih potpuno same.

Vitali se smjestio na drvenom stolu, zatim je potapšavši po njemu pozvao Juliana da mu se pridruži.

Pridružio mu se, rukom je prošao kroz plavu kosu pokušavajući zaboraviti na nervozu koja ga je ispunjavala.

"Slušaj, Vitali, žao mi je..."
"Nisam shvaćao što sam radio.", teškog srca rekao je gledavši u Vitalija.

Zaista, grižnja svijest ga je izjedala jer je Vitalija smatrao rođenim bratom.

Julian's point of view

Flashback

Prije dva dana

"Kvragu!", udario sam nogom u ormar.

Bol koji sam osjetio samo me još više razljutio i ponovno sam udario.

"Koji kurac mi je ovo trebalo?!", pitao sam sam sebe, vrišteći u ništavilo.

Nisam mogao dopustiti da Baratta ponovno sjebe Vitaliju život, pogotovo sada kada se napokon počeo pronalaziti.

Odlučio sam stvar preuzeti u svoje ruke i otići u Area White.

Približavao sam se kraju mračne ulice, mrkla noć dopuštala je mojim koracima da odjekuju kroz naselje.

"Kako ste momci?", podignuo sam obrvu stajavši pred dva visoka muškarca u tajnim odijelima.

"Lingard.", nisu odgovorili na moje pitanje iako me to nije začudilo.

"Trebao bih vidjeti Barattu.", nadodao sam.

Pomaknuli su se sa glavnog ulaza dopuštajući mi da uđem u dvorište njegovog imanja.

"Julian, u koja ti sranja sebe možeš uvaliti, idiote.", promrmljao sam hodajući kroz dvorište.

Nakon podužeg hoda i različitih razgovora, napokon sam se nalazio u Barattinoj kući.

"Lingard Julian!", pojavio se na vrhu stepenica s cigarom u ustima i čašom viskija u ruci.

"Večer.", rekao sam.

"Što te dovodi ovdje u ovo doba?", nacerio se poput istrošenog alkoholičara.

"Vitali.", nasmijao se glasno, dlakavi trbuh virio je ispod cvjetne košulje i dugih lanaca.

"Oh, Nurmagomedov."
"Naravno.", ozbiljno je rekao.

"Dođi.", pozvao me te sam se popeo.

"Moramo razgovarati na nekom privatnijem mjestu.", prošli smo pored dva stražara i ušli u njegovu kancelariju, drveni tamni stol rastezao se sa jednog kraja na drugi kraj sobe.