Bijeli tigrovi

Poglavlje 30.

Noć sam provela u njegovom zagrljaju, ležali smo sklupčeni na kauču.

Njegove riječi su se svako malo ušuljale u moju glavu.

Izrekao je najljepše riječi koje mi je itko ikada uputio ali i dalje mi nije rekao što to točno osjeća prema meni, a ni ja njemu.

Ponekad sam se osjećala da igramo igru, da se zabavljamo dok nigdje drugdje ne možemo pronaći zabavu.

Ali nisam se mogla uvjeriti da je sve što smo prošli zajedno bilo samo zbog toga što nismo htjeli biti sami, ipak smo ja i on osamljenici, voljeli smo samoću, ili smo tako samo mislili.

Bila sam užasno umorna zbog sinoćnjih događaja i po prvi put on se probudio prije mene, njegovi nježni dodiri su me probudili iz sna.

Kao i inače do škole smo došli na njegovom motoru, cijelim putem je zanovijetao oko moje odluke.

Bio je uvjeren kako nismo trebali otići u školu, ali ja sam ga samo ignorirala.

Ne znam mogu li to nazvati ignoriranjem pošto sam ga slušala, ali nisam mu odgovarala.

"Sigurna si da želiš ući?", pitao me po treći put dok smo stajali par metara ispred ulaza u školu.

"Da, Vitali.", preokrenula sam očima.

"Nemoj mi preokretati očima.", uvrijedio se.

"Ti prestani biti paranoičan!", prošaptala sam.

Iako sam gotovo sigurna da sam ja ta koja je bila paranoična.

Nisam mogla prestati ogledavati okolinu, tražeći bilo koji znak opasnosti.

"Hajde, idemo.", uhvatila sam ga za nadlakticu i povukla u školu.

Čim smo kročili u školu svi učenici odlučili su da smo im on i ja najveća zanimacija.

Pogledom sam tražila Juliana ali ga nisam vidjela u rulji tinejdžera.

"Šta imaš prvi sat?", Vitali me pitao, nisam gledala u njega već pred sebe, u sve ljude koji su besramno buljili u nas.

"Povijest.", odgovorim.

Znala sam da je njima novost to što se Vitali i ja ovako pojavljujemo u školi, ali to mi i dalje nije dalo razlog kako bih smatrala da je njihovo ponašanje korektno.

"Ja imam biologiju.", počeškao se po vratu.

"Dobro jutro.", odvažan glas ispunio mi je uši, Hailey.

Nisam se mogla zaustaviti i preokrenula sam očima, Vitali je svoju ruku položio na moj struk i stisnuo me kraj sebe.

Vjerojatno je mislio da ću opet napraviti scenu, a nije bio jedini pošto su i drugi učenici zaustavili sve što su radili kako bi vidjeli da li ću im pokloniti drugu rundu.

"Trebam razgovarati s tobom Vitali, bez ove...", odmjerila me od glave do pete, zatim se odmaknula korak unazad, "Psiho ženske.", rekla je oprezno.

Vitali se puko' smijati a ja sam ga prostrijelila pogledom.

"Psiho ženska.", promrmljao je kroz smijeh, "Sviđa mi se taj naziv.", nastavio je.

Izvukla sam se iz njegovog stiska, on i Hailey su se lagano cimnuli na moj brzi pokret.

"Slobodno razgovarajte, uzmite si koliko god vremena trebate.", mahnula sam rukama i ostavila ih same.

Ušla sam u učionicu i sjela u klupu u kojoj sjedim cijele godine, Jessica je već bila tamo.

"Jutro.", pozdravila me nasmiješeno.

"Jutro.", uzvratila sam ali bez osmijeha, nisam se mogla natjerati na smijeh.