Bijeli tigrovi

Poglavlje 52.

"Loren, što ti radiš svo ovo vrijeme?", Andreov umoran glas me probudio iz sanjarenja o ubojstvu Ronalda Baratte.

"Ja sam dupli agent", teškog srca kažem.

"Da, to sam shvatio", odgovori ljuto i ustane se.

"Koji kurac si mislila!?", vrištao je u moje lice dok me držao za ramena.

Laktom sam ga udarila još jednom iznad obrve i maknula ga od sebe "Mislila sam ubiti Barattu!", po prvi put kažem svoje namjere naglas.

On zastane i dobro me pogleda "Zagrizla si više nego što možeš pojesti", krene otići, ali ja ga zaustavim

"Kako bi ti to znao?", ljutito ga okrenem prema sebi

"Zato jer sam te upoznao u zadnja tri mjeseca, vjerovala ti to ili ne"
"Dok nije bilo Nurmagomedova kraj tebe"

"Što bi ti to trebalo značiti?", nakrivim glavu

"Shvati sama", okrene se i ode.

Pustim ga da ode, nemam više želju trčati za njime.

Julian je tko zna u kakvoj hladnoj ćeliji, sigurno je hladnija od ove hladne kasno ljetne noći.

Nisam mu mogla pomoći, Vitali je bio u pravu.

Kada sam shvatila da te hladne noći neću postići ništa što želim htjela sam samo njegove čvrste ruke oko sebe.

.

"Izvući ćemo ga van, obećajem ti", Vitali me poljubio u čelo dok smo ležali u njegovom krevetu.

"Kako?", pitam ustrašeno

"Moji roditelji su već na putu za Calvary, kažem ti, sve će biti u redu"

.

Prošlo je dva dana, dva dana otkako je Julian zatvoren, a ja?

Ja sam tugovala, ljutila se, ubijala se u alkoholu ili suzama.

Kada je Jules saznala nije mogla vjerovati, ali vjerovala je u jednu stvar, a to je da je Julian nevin.

Danas ga prvi put idemo posjetiti, Vitali, njegovi roditelji i ja.

Naime, svatko će morati zasebno ulaziti u sobicu s njime i imati će svega par minuta razgovora dozvoljeno.

Sjedili smo u čekaonici, Katja je bila vidljivo nervozna, a Vitali, kao njegov otac Wladimir, izgledao je staloženo.

Ja sam pokušavala izgledati smireno, barem to mogu reći.

"Nurmagomedov, Vitali", dva policajca izašla su pred nas i prozvali Vitalija kao prvog koji će pričati s Julianom.

Ostavio me samu sa svojim roditeljima, sjedili smo u tišini.

Writer's point of view

Crni dečko ušao je u sobicu obloženu materijalom za neprobojnost zvuka.

Pred njim sjedio je, bez imalo života u sebi, njegov brat.

Sada ošišane plave kose, skoro do ćelavosti, sjedio je za stolom u narančastoj uniformi.

"Zašto si obučen u to? Još uvijek nisi osuđen!", bila je prva stvar koju je Vitali rekao svome voljenome Julianu.

On je samo slegnuo ramenima, gledajući nijemo u stakleni stol ispred sebe.

"Svjestan si da ćeš izići odavdje, zar ne?", Vitali je položio ruke na stol.

Oprezno se okrenuo oko sebe kako bi vidjeo dva policajca koja još uvijek stoje kraj zatvorenih vrata.