Bijeli tigrovi

Poglavlje 39.

"Jedina loša stvar koja će se desiti jest ona koja će se dogoditi tebi, od mene", ljutito se okrenem i nastavim hodati.

"Zašto se praviš da si ljuta?", podrugljivo me pita dok hoda par koraka iz mene.

"Ne pravim se", odgovorim.

"Pripazi gdje hodaš", približi mi se i primi me za podlakticu.

"Pazim", kažem.

"Ne izgleda tako, jedva hodaš", nasmije se,"Izgleda da je alkohol odradio svoje"

"Ma pusti me!", lupila sam ga po ruci ali on me nije puštao iz svog stiska.

Isfrustrirano sam preokrenula očima i odlučila zašutiti, znala sam da nema smisla prepirati se s njim.

Hodali smo niz mračnu ulicu, oboje smo šutili.

Dok sam ja gledala u cestu ispred sebe, on je prčkao po svom mobitelu.

Pokušala sam vidjeti što radi na njemu ali nisam mogla iz tog kuta.

"Dobro, šta radiš na tom mobitelu?", pitam.

"Ništa"

"Onda ne trebaš biti na njemu", ljuto odgovorim.

"Bolje to nego da tebe trpim", kaže, a moje oči se širom otvore.

"Šta si rekao?", zaustavila sam se.

"Loren, zajebavao sam se", zastao je sada i on.

"Daj mi mobitel", procijedim.

Čudno mi se nasmijao, kao da nije vjerovao da sam ozbiljna.

"Odmah", kažem.

"Mogu li samo znati što sada izvodiš?", približio mi se.

"Vitali, ne zajebavam se", namrštim se.

"Dobro, izvoli", pruži mi svoj mobitel,"Zabavi se dok ga pretražuješ", primila sam mobitel u svoje ruke i odmah ga krenula pretraživati.

"Šta je ovo?", zbunjeno sam gledala u njegov mobitel.

"Što točno?", pročisti grlo i nagne se preko mog ramena kako bi pogledao u mobitel, "Oh, to", zagrcne se.

"Pa, ovaj...To je pig rush", počeše se po zatiljku dok gleda u zaslon mobitela.

"Pig rush?", pogledam ga preko ramena, ne vjerujući onome što ni govori.

"Ja se ne smijem zabavljati?", otme mobitel iz mojih ruku.

"Smiješ, samo nisam sigurna da su ti izbori za zabavu najbolji"

"Što je uopće pig rush?", pitam.

"Nije bitno", preokrene očima i krene hodati, a ja požurim za njim.

"Dobro, ako već želiš znati", okrene se prema meni i hoda unatraške,"Dobiješ svoje svinje i onda ih treniraš za utrke, kao naprimjer konjske utrke",
ozbiljno mi je objašnjavao, trudila sam se ne nasmijati se, ali maleni osmijeh je pobjegao s mojih usana.

"Očigledno te ne zanima", naduri se na mene poput malog djeteta.

"Ne, zanima me", dignem ruke u zrak.

Par trenutaka me sumnjivo gleda, zatim odluči nastaviti "Nakon što ih pripremiš prijavljuješ ih na utrke"

Gledala sam u njega s toliko admiracije "Kunem ti se, ponekad sam uvjerena u to da si zapravo petogodišnjak u tijelu devetnaestogodišnaka", više se nisam suzdržavala i nasmijala sam se glasno.

"Hvala", ironično mi kaže te se opet okrene prema naprijed.

Odlučila sam ne obraćati mu se više, jasno sam mogla vidjeti da je pomalo otresit.