Bijeli tigrovi

Poglavlje 41.

Vožnja u autu prošla je popunjena tišinom, čovjek pored mene čvrsto se držao nijednom ne uspostavljajući očni kontakt samnom.

Dva muškarca na prednjim sjedalima nisu bila ništa drugačija.

Oči su im skrivale gotovo crne sunčane naočale koje su nosili iako na obzoru nije bilo sunca.

Stigli smo pred ulaz u Area White, ograđeno područje gdje je živio 'kralj' našeg grada, Calvarya, i kralj Area Whitea.

Ronald Baratta.

U svijetu su najpoznatije tri kriminalne skupine, koje su u isto vrijeme bile i najmoćnije.

Vođe tih kriminalnih skupina nazivalo se 'kraljevima', zbog toga što su kontrolirali svaki potez u gradu u kojem su se nastanili, a i dalje.

Naravno, obični ljudi nisu znali za ove tamne skupine i njihove neobične načine.

Rijetki možda jesu, ali za takav život znali su najčešće oni koji su bili upleteni u njega.

"Stigli smo" vozač se oglasio kada je zaustavio automobil pred visokom metalnom ogradom, ulazom u Area White.

Čovjek koji je sjedio sprijeda otvorio mi je vrata auta, iznenadila me njihovo ugostiteljstvo.

Nisam se osjećala kao da idem posjetiti jednog od najozloglašenijeg kriminalca.

Vozač je ostao na svome sjedalu dok je jedan od muškaraca stajao ispred mene, a drugi par koraka iza mene.

Na vratima su nas dočekala još dva starija čovjeka, nakon par sekundi vrata su se automatski otvorila i ušli smo u prostrano imanje.

U daljini sam mogla vidjeti par različitih građevina, glavna staza vodila je do najveće kuće.

Osjećala sam pritisak na prsima dok smo se približavali vratima vile, iako si to nisam htjela priznati, znala sam da me nervoza izjedala.

Nakon što je muškarac u crnom odjelu pritisnuo jedan od mnogih gumbova, na vratima se pojavio još jedan čovjek koji nas je pustio u kuću.

Zapitala sam se koliko je mnogo ljudi na ovome imanju, na svakom kutku stvorio se drugačiji muškarac.

Bila sam iznenađena ljepotom arhitekture koja mi se stvorila pred očima.

Mramorni podovi i visoki stropovi, ogromno stepenište stajalo je na središtu prostorije.

"Izvolite, gospođice", muškarac mi je rukom pokazao na stubište te me uputio da se popnem.

Tako sam i napravila, on je hodao iza mene.

Stvorili smo se ispred glomaznih vrata od tamnog drveta koja su se ubrzo otvorila i otkrila mi prostranu sobu.

Drveni tamni stol rastezao se sa jednog kraja na drugi kraj sobe, stotine godina stare boce vina bile su prikazane od parketa do stropa s kojeg je visio dijamantni luster.

A zatim sam ugledala samog čovjeka, Ronalda Barattu.

Sjedio je na kožnom stolcu s viskijem u ruci i glomaznim lancima koji su padali s njegovog vrata.

Sijeda zalizana kosa i kratka svilena košulja davale su mu egzotičan izgled.

Pogled je sa svog prstenja preusmjerio u mene kada je začuo škripanje parketa.

Veliki osmijeh se pojavio na njegovom licu "Gospođica Loren Lombardi!", odložio je viski o stol.

Nervozno sam progutala knedlu i zakoračila prema naprijed.

"Drago mi je što se napokon upoznajemo", ustao se i pružio mi ruku koju sam nevoljko prihvatila.

Sve mi je ovo smrdilo, njegovo gostoprimstvo djelovalo je i više nego čudno.