Bijeli tigrovi

Poglavlje 33.

U naletu bijesa okrenem se prema betonskom zidu iza sebe i udarim šakom o njega "Jebem ti život!", viknem kada povučem šaku k sebi.

Spustim pogled na svoju ruku i primjetim krv koja klizi niz moje prste.

Rukama krenem povlačiti kosu dok se pokušavam smiriti.

Mogla sam ga ubiti tada i tamo, ali zašto sam to htjela?

Što se u meni promijenilo da se u meni rodio novi nagon?

"Loren!", Julianov glas proširi se livadom.

Podignem pogled i ugledam par stotina metara dalje u visokoj travi.

Krene trčati prema meni a ja ostanem na mjestu i nastavim čupati svoju tamnu kosu.

Bila sam toliko bijesna da sam mislila kako bih mogla ubiti bilo koga tko bi me krivo pogledao.

"Koji kurac se dogodio?", Julian mi priđe i pokuša moje ruke spustiti.

"Tražio sam te ali te nisam mogao nigdje naći.", pritisnuo je moje zglobove i spustio moje ruke.

"Što se dogodilo?", gledao je u mene s dozom straha u očima.

"Ubit ću ga sljedeći put kad ga vidim!", viknem.

"Koga?"

"Davea!"

"Dave?", prošapće, "Šta s njim?"

"Bio je tu, Julian."

"Položio je pištolj na moju glavu, a zatim je počeo pričati nekakve gluposti.", kažem dok glasno uzdišem.

"Kakve gluposti?", njegova pitanja su me u tome trenutku užasno iritirala.

"Kako on zna za šta sam ja sposobna, kako ja imam toliko potencijala..."

"Znao je moje prezime!"

"Smiri se, Loren, a onda mi reći što se dogodilo.", položio je svoje ruke na moja ramena.

"Diši.", disao je zajedno samnom sve dok se nisam smirila.

"Dočekao me pred školom, dovukao me ovdje, prinio me uz zid i počeo pričati o Vitaliju, o meni..."

"I onda sam...", pročistim grlo, "Onda sam dohvatila njegov pištolj i bacila ga na tlo."

"Počeo je vrištati na mene da ga upucam i ja sam povukla okidač, nadala sam se da je metak prošao ravno kroz njegova prsa ali nije."

"Nije bilo metaka, on se počeo smijati dok se ustajao i uzeo mi je pištolj."

"I?", Julian kaže.

"I onda je rekao da mi Baratta šalje pozdrave.", kažem.

"Baratta...", uzdahne i sakrije pogled od mene, "Moramo doma, odmah.", okrenuo se i ja sam krenula hodati za njim.

"Moramo reći Vitaliju što se dogodilo."

"Ne!", uhvatim ga za ruku, "Ne smiješ mu ništa reći, samo ćeš pogoršati situaciju."

"Loren, moramo mu reći."

"Ovo više nije zajebancija.", ljuto me pogleda.

"Julian, vjeruj mi."

"Molim te, vjeruj mi."

Njegov pogled se smekša a on nezadovoljno uzdahne "Idemo."

"Samo mi obećaj da mu nećeš reći."

"U redu, obećajem.", odgovori mi.

...

"Gdje ste vi dosada?", Vitali nas dočeka nasmiješen.

"Ostali smo...", Julian me pogleda,"Pričali smo s Jessicom."