Bijeli tigrovi

Poglavlje 3.

JA SAM OPASNIJI OD TEBE

Bio je to prvi put da sam osjetila nešto kada sam pogledala u Vitalia, još je vremena prošlo kada su se moji osjećaji razvili, ali na ovaj dan se pojavila prva iskra.

•

Zapalili smo još jednu cigaretu, Vitaliu je zazvonio mobitel, pa se ispričao na minutu i otišao javiti.

Ja sam ostala sjediti na betonu, napokon sam se odmorila od svog plesanja i skakanja.

Htjela sam otići doma, a opet nisam.

Nisam znala gdje želim ići samo sam znala da želim otići odavde.

Vitali se ubrzo vratio, : "Loren, moram ići.", rekao je ozbiljno.

"Je li sve u redu?", pitala sam ga.

"Da, zašto ne bi bilo?", podignuo je obrvu.

"Ne znam, samo izgledaš čudno."
"Ali ako ti kažeš da je sve u redu, onda je sve u redu.", slegnula sam ramenima.

I dalje sam mislila da se nešto čudno događa ali nisam poklanjala previše pažnje tome.

"Dobro, idemo?", pitao me i dodao mi moj ruksak.

"Da.", odgovorila sam i krenuli smo hodati.

"Gdje ti uopće živiš?"

"U blizini.", rekao je ozbiljno, cijelo vrijeme pogledavao je u mobitel i provjeravao vrijeme.

"Ne moraš me pratiti do doma.", natuknula sam.

"Znam, ali želim.", nasmijao se, ali i dalje je izgledao vrlo nervozno i razdražljivo.

"Znaš, bilo mi je super danas.", rekla sam i podignula obrve.

"Da, da i meni je bilo super.", trebalo mu je par sekundi da mi odgovori, kao da me isprva nije čuo.

Uzdahnula sam, i odlučila ne započinjati više razgovor s njim.

"Tu smo.", rekla sam, on je ponovno pogledao u mobitel i tek onda ga spremio u džep.

"Vidimo se sutra?"

"Ako se pojaviš u školi.", rekla sam.

"Dobro, pojavit ću se.", opet se nekako usiljeno nasmijao.

Kao da se htio nasmijati ali ga je nervoza sprječavala.

"Vitali, znaš...", uzdahnula sam.

"Danas smo prvi put imali nekakav pravi odnos, ali svejedno ako imaš neki problem možeš mi reći.", pogledala sam ga ravno u oči.

"Možeš mi vjerovati.", prošaptala sam.

Nije mi ništa odgovorio, kada je krenuo ja sam ga prekinula čvrstim zagrljajem.

Još uvijek ne znam odkud se on stvorio, imala sam osjećaj da mu je bio potreban.

Mogla sam osjetiti njegova prsa kako se dižu i spuštaju, osjetila sam olakšanje i pomislila kako je ovo pomoglo bar na neki način.

Odmaknula sam se od njega.

"Hvala ti na ovome.", rekao je.

"Nema na čemu.", odgovorila sam i okrenula se.

I kada sam stigla doma još uvijek me pratio neki čudan osjećaj.

Nisam ga se nikako mogla riješiti, htjela sam nazvati Vitalia, ali nisam imala njegov broj, zapravo nisam imala nikakav njegov kontakt.