Bijeli tigrovi

Poglavlje 42.

Stajala sam ispred ogledala u kupaoni, pokušavala sam potisnuti misli o sinoćnjem sastanku s Barattom.

Kosa mi je neuredno padala s ramena i prekrivala umorno lice.

Strepila sam od njegovog sljedećeg poziva i što će se dogoditi nakon što na njega odgovorim.

"Loren?", vrata su zaškripala po pločicama, iza njih je izvirio Vitali.

"Reci", brzo sam se okrenula prema njemu, nervozno sam položila ruku na bok.

"Već si dvadeset minuta u kupaonici, jesi li dobro?", sumnjičavo me odmjerio.

"Da, naravno da sam dobro", nabacila sam usiljeni osmijeh.

Nije da sam se osjećala loše, samo se nisam baš osjećala dobro.

Još veću neugodnost mi je stvarala činjenica da ne mogu ništa reći Vitaliju i Julianu.

"Dobro onda", olaknuo je, "Hajde, idemo na ručak", osmijehnuo mi se i povukao me za ruku.

"Gdje idemo?"

"Neki restoran za koji me Julian već tjednima davi", rekao je u hodu.

"Dobar dan i tebi", Julian me pozdravio, sjedio je već spreman na kauču.

"Vidim izašla si iz rupe"

"Kakve rupe?", zbunjeno ga pogledam.

"Cijeli dan si zatvorena, nisam te vidio od sinoć"

"Samo sam bila umorna", slegnem ramenima.

"Brže se obuvaj, gladan sam", ustao je s kauča, lanci koji su visili s njegovog struka su se začuli.

Požurila sam i navukla tenisice na traperice i običnu bijelu majicu.

"Odkad vi uopće idete u restorane?", upitala sam dok sam stajala pred vratima.

"Julian i ja smo jeli u svakom restoranu u ovome gradu i dalje", Vitali je natuknuo.

"Dok smo još živjeli s Katjom svaki vikend smo provodili po luksuznim večerama i domjencima"

"Ali, ne brini, ovo nije nikakav luksuzan restoran", naglasio je i otvorio vrata.

.

"Ručat ćemo krafne?", svo troje smo stajali nasuprot malenog restorana u kojemu su, po znaku ispred, očigledno glavni specijaliteti bile krafne.

"Poslužuju i slana jela", Julian je rekao i uveo nas u maleni i slatko uređen prostor.

Pastelne boje i nasmijani radnici, ne može bolje.

Sjeli smo u separe i ubrzo je do nas došetao mladi dečko "Izvolite", njegova tamna put odavala je njegovo egzotično porijeklo, a naglasak je samo pomagao.

"Ja ću salatu s tijestom", kažem, a on to odmah zapiše na svoj maleni notes.

"Čekaj", Vitali me prekine i dečko zbunjeno digne pogled.

"Nećeš valjda zaista naručiti salatu?", Julian mi se s moje druge strane približio.

"Salatu s tijestom", odgovorim.

"Ne može", Vitali se ubaci.

Napadali su me kao vukovi svoj plijen, jadan dečko nije znao što napraviti dok je slušao besmislice koje su izlazile iz njihovih usta.

"Slušaj, ja ću jedan odrezak", Vitali podigne prst prema konobaru.

"A ja ću pečenu svinjetinu s umakom od gljiva", Julian se ubaci.