Bijeli tigrovi

Poglavlje 60.

Aparat za kavu se oglasio, u rane jutarnje sate nevoljko sam se digla s kuhinjskog stolca i ulila kavu u šalicu.

Počela sam obraćati pažnju na najsitnije detalje, tako sam se zabuljila u smeđu kavu ispred sebe.

Laktovima sam se oslonila na kuhinjski pult i promatrala šalicu kave.

Pa, moram priznati, pomislila sam da sam totalno poludila.

Možda su me svi ovi događaji doveli do mojih granica, a možda i nisu.

Što ako su me samo natjerali da na život gledam iz drugog kuta?

Možda sitnice stvarno jesu bitne, na kraju krajeva, one ipak čine svaku priču.

Iz opsesivnog promatranja šalice kave probudila me misao da se moram sastati s Marcusom.

Ispila sam kavu i na prstima se okrenula prema hodniku.

Da li je Marcus stvarno dobar lik u ovoj priči, mojoj priči?

Znam da nije svetac, ali tko je?

Svatko od nas je počinio grozne zločine, povrijedio ljude koje voli, napustio one koji su ga štitili.

No, ipak, moram se zapitati da li postoje skrivene namjere, tako razmišljam.

U svemu tražim rupu, u svemu tražim nečiju grešku, to mi je pomoglo da preživim jer kada pronađete nečiju grešku pronađete i njegove skrivene motive.

Šetala sam niz ulicu punu ogoljenih grana ukrašenih sivim nebom.

Hladan zrak mi je godio, previše je vatre u meni gorilo, previše se požara dogodilo.

Svatko od nas treba predah od vlastitog plamena, a oni koji nemaju svoj plamen trebaju nekog tko će ga oživjeti u njima.

.

"Kako se držiš?", još jedno nepotrebno pitanje od još jedne osobe koja me sažalijeva

"Dobro sam" odgovorim kratko i jasno

Na Marcusu se vidjelo da mu nije ugodno, prevrtao se u kožnom stolcu tražeći sljedeće prave riječi.

"Znaš...moram ti opet ovo reći", uzdahne

"Žao ti je što se ovo dogodilo, znam", prekinem ga, "Možemo li prijeći na posao?"

"Ako ti tako želiš...", otvori ladicu ispod svog drvenog stola i iz nje izvadi fascikl pun papira

Fascikl položi na stol i pogura ga prema meni.

"Što je ovo?", pitam dok listam kroz papire

"Ovo je sve što znamo o Baratti", nakašlje se,"Od njegovih saveznika, zadnjih mjesta gdje je viđen, do ljudi s kojima je komunicirao u zadnja 72 sata"

"Ovo je...", promatram prvi list papira, "Nevjerojatno", kažem i dalje gledajući u papir

"Drago mi je, nadam se da će ti pomoći", ustane iz svojeg stolca i priđje mi bliže, "Moji ljudi su ti na raspolaganju"

"Ne mogu to tražiti od tebe, Marcus", stanem pred njega

"Zar misliš da ćeš samo s onim svojim Bijelim Tigrovima nešto postići?", kaže kroz smijeh, "Oprosti smiješan mi je naziv"

"Da, originalnost je smješna u našem društvu", zgrabim fascikl i krenem prema vratima

"Oprosti...", prošapće, "Kad osmisliš plan javi mi se da se organiziramo"

"U redu", otvorim vrata ureda,"Samo da znaš, ja sa svojim Bijelim Tigrovima mogu postići puno više i od nekog narkomana sa tisuću ljudi iza sebe, to sam već dokazala", zalupim vratima i iziđem na hodnik.