Bijeli tigrovi

Poglavlje 2.

V I T A L I
Vitali je posebno poglavlje u mome životu, bez njega, ne bi bilo ničega što me danas okružuje.
On je bio moj šah-mat protiv svijeta.
•

"Nemaš dlake na jeziku vidim.", odmjeri me.

Samo sam ravnodušno gledala u njegove svijetle oči.

Nisam znala puno o Vitaliu, ali znala sam da je rođen u Rusiji a da je zatim došao ovdje.

Nema naglasak, ali ga može iscenirati, iskreno ni ne treba mu naglasak da se vidi da je Rus.

Tamna kosa, blijeda koža i svijetle oči, hladan karakter.

"Trebala bi imati?", podignem obrvu.

"Ne, zapravo ne bi.", zaškilji te me bolje promotri na sekundu.

"Stoji ti ovaj stav, sviđa mi se.", odjednom od hladnog i ozbiljnog lica vidjela sam veliki osmijeh na njegovom licu.

Oblizao je usne te prošao rukom kroz kosu.

"Da, pa tako je i bolje pošto imam mjesto na kojem trebam biti.", uzdahnem te se krenem okrenuti ali njegove riječi me zaustave.

"Ravnateljica?"

"Kako si znao?", okrenem se.

"Razmišljao sam između toga, i markiranja a izgledaš kao da su te posebno raspizdili pa sam pretpostavio, jer gdje bi cura poput tebe išla osim tamo.", namigne mi.

Nastavio je gledati u mene, a ja nisam mogla sakriti osmijeh.

"Pa, pošto si tako zločesta, misliš li da bi mogla biti još zločestija i otići samnom iz škole?", podmuklo se nasmije.

"Mislim da ću ipak propustiti ovaj put...", zastala sam.

"Vitali.", prošaptao je.

"Mislim da ću propustiti ovaj put, Vitali.", nasmijem se.

"Kako god ti želiš.", okrenuli smo se i krenuli svako svojim putem.

"Znam da si mi znala ime!", viknuo je s podsmijehom prije negoli je nestao iza hodnika.

Napokon, ušla sam u kancelariju i smjestila se u kožni stolac ispred velikog drvenog stola.

"Loren...", gospođa Smith promrmljala je dok je listala papire.

"Kada smo te primili u školu znali smo da si imala problematičnu prošlost ali nismo mislili da ćeš ovako brzo i intenzivno nastaviti s takvim ponašanjem.", uzdahnula je i papire sklonila sa strane.

"Ne možeš ovako nastaviti Loren, jednostavno ne možeš, to vodi prema istom ishodu koji si već prošla."

"Izbačenju iz škole.", skinula je naočale i pogledala me.

"Naljutiti ćeš ljude, bitne ljude u školskom sistemu, možda nećeš uopće moći nastaviti školovanje, a to će izazvati probleme.", oštro me pogledala pokušavajući me zastrašiti.

"Da vam nešto objasnim, gospođo Smith...", približila sam se stolu.

"Nemam ništa za izgubiti, vjerujte mi, ako će itko biti ljut to ću biti ja, i onda ćete imati jedan jedini problem."

"Mene.", stisnem čeljust i bez pozdrava napustim kancelariju.

Bila sam toliko ljuta na svijet, nervirao me, i nisam htjela biti u okolini normalnih ljudi, bila sam razdražljiva i kako je Vitali rekao: "bez dlake na jeziku."

Prisjetila sam se interakcije s Vitalijem ranije na hodniku.

Tek sam tada shvatila da smo čak pomalo i slični, misteriozni, čak i zatvoreni.