prolog

10.3K 216 7
                                    

Stajao sam u sjeni drveta željno iščekujući da se pojavi. Ubrzo sam ugledao dobro poznatu crnu kosu te blijedu put. Išla je ulicom dok joj se crni ruksak s roze šarama nalazio na leđima. Dobro poznate crne patike te crna odjeća su se isticali u gužvi. Hodala je prema meni dok su joj se bijele slušalice nalazile u ušima. Smatrali su je čudakom. Uvijek u svom svijetu, rijetko se smijala te imala samo jednu prijateljicu koju je smatrala za sestru. Prođe pored mene pa me samo okrzne pogledom smatrajući da sam samo još jedno ljudsko biće koje ili čeka nekoga ili glumi budalu u sjeni drveća. Gledao sam kako se udaljava od mene i odlazi niz ulicu. Nakon što sam je izgubio iz vida, krenem za njom. Telefon mi zavibrira u unutrašnjem džepu što me natjera da ga izvadim. Svjetlost sunca je udarala od staklenu površinu što me na trenutak zaslijepi. Ipak je odlučim javiti dok sam psovao ispod glasa

-Molim?

-Imamo problem

Uzdahnem te prstima protrljam oči dok mi je sve veća bol pulsirala u glavi

-Šta se desilo?

-Došlo je dvijesto komada manje, što znači oko četvrtine milijuna manje

-Kako se to desilo? Naša greška ili njihova?

-Njihova

-To ćemo lako riješiti

U tom dođem do auta te je ugledam kako sjedi naslonjena na zid promatrajući svoje crne patike dok je pomjerala usne vjerovatno izgovarajući riječi pjesme. Osjećam se kao pedofil promatrajući djevojku koja još ide u školu. Sjednem u auto pa je nastavim promatrati. Kao da je osjetila moj pogled na sebi, pogleda u mom pravcu. Jedino što je uspjela vidjeti jeste crno staklo jer je sunce bilo na mojoj strani. Sitne pune usne, prćasti nos te plave oči uokvirene dugim trepavicama su me natjerale da se zaljubim u nju. Nasloni glavu na zid iza sebe jasno mi davajući pogled na njezin snježno bijeli vrat. Zamislim ga ispod svojih usana kako se ježi pod mojim poljupcima. Odmahnem glavom ali ostavim pogled na njoj. Osjećam se kao bolesnik dok je promatram i zamišljam na takav način. Na način dok je ispod mene i dok vrišti moje ime. Između nas nije velika razlika ali se podsjetim da je mlađa od mene sedam godina što i nije puno. Meni, a za nju ne znam. U tom dođe bus s kojim je putovala te ustane i uđe u isti. Upalim auto i krenem prema svojoj kući koja se nalazila šezdeset kilometara dalje od ovog mjesta. Odmahnem glavom pa stisnem papučicu gasa tako da je motor zapreo a kazaljka na satu prešla stotku. Ispred očiju mi se stvori njezin lik te crna kosa uvijek zavezana u visoki rep. Želio sam zapetljati prste u istu dok se nalazi ispod mene i dok je pritišćem svojom težinom. Od same njezine pojave u mojim mislima, zatvarač hlača je prijetio da će puknuti

-Do vraga i ja i moje misli!

Opsujem ispod glasa te se ubrzo nađem ispred svoje ogromne kuće koja je stajala skoro pa prazna. Osim mene i nekoliko ljudi osoblja niko tu nije živio. Odmahnem glavom i izađem iz auta pa tek onda primjetim Roberta kako stoji ispred vrata.

-Brate.. kako to hodaš?

Namrštim se te pogledam u crne najk patike pa se zanjišem na istima

-A sad vidim.. Na koga ti se digao u pola dana?

-Na tebe majmune

Kažem nakon što ga udarim po glavi otvorenim dlanom. Pruži mi papire koje pogledam s dozom gađenja

-Čekaju samo tvoj potpis

Uzdahnem te uđem u kuću poslije njega nakon što mu otvorim vrata

-Idemo večeras van? Ili opet ostaješ kući?

-Ova druga opcija mi se čini zanimljivija od prethodne

-Dobro. Budi usidjelica do kraja života

Preokrenem očima te se okrenem prema njemu koji me gledao s dozom čuđenja. Odmahnem glavom dok mi je jedna obrva bila podignuta

-Našao si nekoga? Zar ne? Aha, mora da je to.. I ko je? Da li je znam?

Odmahnem glavom ne želeći pričati o njoj. Ako mu kažem ko je ona, odmah će ostatak ekipe saznati sve što meni ne ide u prilog. Odmah će početi raditi na svoju ruku misleći da sam omekanio. Uđem u dnevni te na drevni stolić ostavim papire. Nakon nekoliko trenutaka stajanja i razmišljanja o njoj se srušim na kauč dok mi je ogromna izbočina stvarala šator u hlačama.

MezimicaWhere stories live. Discover now