Mezimica

dvadeseto poglavlje

Priđe mi te uzme moju ruku u svoju

-Da vidimo šta se ovdje dogodilo..

Kaže te uzme i obriše krv s moje šake. Suze su mi se nakupile u očima te su prijetile da će poteći niz obraze svega nekoliko trenutaka nakon što su prestale
-Da li te puno boli?

Odmahnem glavom te ponovo dopustim suzama da poteku niz obraze

-Zašto onda plačeš?

Slegnem ramenima jer nisam druge htjela zamarati svojim problemima. Povrijedilo me to što je Teodor ljut na mene zbog mog navaljivanja. Kako ne razumije da nisam navikla na to da su ljudi dobri prema meni? I kada su dobri, osjećam se kao da sam im na teret i da to rade jer se sažaljevaju nada mnom, što ne želim. Bol u ruci i u stomaku su isto tjerali suze na moje oči. Doktor sjedne pored mene

-Želiš li pričati o tome što te muči?

-Kako me ne razumiju? Nisam navikla na to da se neko brine za mene. Osjećam se kao da sam im na teret

-Oni to ne znaju. Možda misle da ne cijeniš njihov trud

Klimnem glavom te obrišem suze rukom koja me nije boljela. Uzme malo vate iz džepa te prisloni uz ranu koju je medicinska sestra napravila. Zalijepi je te ustane s kreveta.

-Jedna od sestra će doći da ti pomogne da se obučeš

Klimnem glavom nakon čega on izađe iz sobe. Noge prebacim preko ruba kreveta te iz vrećice izvučem gaćice pa ih obučem. Nađem još crne tajice te i njih obučem. U sobu uđe medicinska sestra nakon što se obučem

-Zašto me nisi čekala?

Slegnem ramenima te ustanem ali se uhvatim za stomak jer me presječe blaga bol

-Sjedni dolje

Odmahnem glavom jer sam tvrdoglava kao koza te obučem jaknu i izađem iz sobe gdje me dočekaju Robert, Teodor i doktor

-Ikonija, bilo bi najbolje kada bi se dva tri dana odmarala te ne ustajala iz kreveta

Klimnem glavom te pogledam u Teodora koji je gledao svagdje samo u mene nije. Uzdahnem te spustim pogled te doktor pruži neki papir Robertu te mu se ovaj zahvali

-Brz oporavak Ikonija

Klimnem glavom u pravcu doktora te lagano krenem za Robertom i Teodorom. On me krene uzeti ali odmahnem glavom

-Mogu sama

Kažem jer mi je ponos bio jači od ijednog drugog osjećanja. Nekoliko minuta pričekamo na šalteru dok me odjave pa izađemo iz bolnice. Krenem za njima te dođemo do auta. Sjednem na zadnje sjedište dok su njih dvojica sjedili ispred. Krenemo prema Teodorovoj kući te se ubrzo nađemo ispred nje. Podigne me te odnese uz stepenice i unese u sobu

-Ako želiš, istuširaj se

Nijemo klimnem glavom te on izađe iz sobe a ja sjednem na krevet te pogled prebacim kroz prozor. Pažnju mi privuku grane drveta. Ne bi trebalo biti komplicirano sići niz iste. Otvorim prozor te izbacim nogu. Nađem čvrsto uporište te se oslonim donjim dijelom tijela na istu. Čvrsto se uhvatim za grane te se ubrzo nađem na čvrstom tlu. Krenem kroz dvorište i dođem do kapije koja lagano zaškripi kada je otvorim. Valjda je nisu čuli. Izađem na ulicu te lagano potrčim iako ne bi smjela. Ubrzo dođem do rijeke te krenem nizvodno. Ruke stavim u džepove jakne te krenem plažom prema dobro poznatom mjestu na koje dolazim već nekoliko mjeseci. Sjednem na hladne kamenčiće te uzdahnem gledajući površinu vode. Hladan vjetar koji je puhao s površine rijeke mi je sušio vrele suze koje su se slijevale niz obraze. To je radio i nekoliko zadnjih mjeseci koje dolazim ovdje te sjedim na obali. Samo ova rijeka i vrba znaju koliko sam se puta htjela ubiti. Ući u vodu te zaboraviti svu bol i patnju kroz koju sam prošla. Kome bi bilo žao? Možda Eleni malo i Teodoru. Bi li njemu bilo žao? Ne vjerujem. Kako se brzo zagrijao za mene, još brže se ohladio. Obrišem suze te mi se jecaj otme s usana. U zadnje vrijeme previše plačem pred drugima. Zid koji sam gradila se počeo rušiti od kako sam upoznala Teodora. Odmahnem glavom te mi dođe da se ošamarim. Zašto sam dopustila da mi se tako brzo uvuče pod kožu i u srce?