Mezimica

dvadeset prvo poglavlje

•Teodor•
Ostavim je u sobi te siđem do Roberta koji me čekao u dnevnom. Srušim se pored njega te grubo protrljam lice rukama

-Zašto nisi sa njom?

-Ne znam šta se dešava. Počela se udaljavati te mi stalno govori da mi je na teret. Kako ne shvaća da je volim?

-Stavi se na njezino mjesto Teodore. Djevojka je koliko dugo bila bez ljubavi? Godinu dana? Svi su je ostavili onda kada su joj bili najpotrebniji. Sama je prolazila kroz bolove te psihički pritisak koji je pretrpjela. Zna te tek nekoliko sedmica te ti se osjeća kao teret

-Nije mi teret

-To moraš reći njoj a ne meni. Možda misli da se sažaljevaš nad nju a niko to ne voli zar ne?

Klimnem glavom te se stavim na njezino mjesto. Pored svih problema koje ima i ja sam se još našao da joj stvaram pritisak

-Idi k njoj

-Možda želi da bude sama

-Niko u ovakvim situacijama ne želi da bude sam pa tako ni ona

Klimnem glavom te ustanem i krenem prema sobi preskačući dvije stepenice od jednom. Lagano otvorim vrata te pogledam prema krevetu.

-Princezo?

Niko se ne odazove te shvatim da je krevet prazan. Pokucam na vrata od kupaonice

-Princezo? Jesi unutra?

Otvorim vrata ali je isto tako nije bilo niti unutra. Okrenem se te ugledam otvoren prozor. Dođem do njega te uzdahnem. Gdje si otišla princezo? Istrčim iz sobe i uletim u dnevni

-Nema je

Robert skoči na noge pa se namršti i odmahne glavom u upitnom smislu

-Kako nema?

-Soba je prazna. Nema je

-Nazovi je

Klimnem glavom ali se oglasi sekretarica. Izvan mreže je. Gdje je mogla otići u jedanaest sati navečer?

-Ona njezina prijateljica? Možda ona zna

Klimnem glavom te je nazovem. Prije nekoliko dana sam uzeo njezin broj baš zbog ovakvih slučajeva

-Molim?

-Elena?

-Da? Ko je to?

-Teodor. Ikonija je nestala. Znaš li gdje je mogla otići?

-Kako to misliš nestala? Nisi je valjda povrijedio?

-Samo smo se malo posvađali

Robert pogleda u mene te se namršti i odmahne glavom u nevjerici

-Idi do rijeke. Malo niže plaže***** je uvijek išla te tamo sjedila do zore

-Hvala ti

-Nemoj je povrijediti još više. Jedva je preživjela sve..

Zaustavi se na vrijeme te uzdahne

-Rekla mi je sve

-I opet ste se posvađali? Gdje ti je mozak bio?

-Ne znam. Moram ići

-Javi mi kada je nađeš

-Hoću. Hvala ti

-Ništa. Doviđenja

Poklopim te pogledam u Roberta koji me gledao s zanimanjem u očima

-Posvađali ste se?

-Izderao sam se na nju. Nek sam proklet!

Procijedim kroz zube te izađem iz kuće i krenem prema autu

-Gdje ideš?

-Idem naći svoju princezu

On se nasmiješi te klimne glavom. Ostane stajati na trijemu kuće a ja upalim auto te se izvezem iz dvorišta i krenem prema svojoj princezi.