Mezimica

četrdeset sedmo poglavlje

Probudi me lagano lupkanje po mom ramenu te otvorim oči i ugledam Elenu više sebe

-Hajde probudi se. Čitav dan si prespavala

Protegnem se u krevetu te okrenem na leđa

-Trebaš nešto?

-Pa i da i ne

Namrštim se te se zamislim o čemu ona koga vraga priča.

-Trebam odjeću. Ako je imaš

-Idi vidi u ormaru. Valjda ćeš nešto moći obući

-I Teodor me poslao da te probudim. Mislim, došao bi i on sam ali ga je djed zadržao pokraj roštilja

Protegnem se u krevetu te mi stomak zakruli. Ona uzdahne te ustanem

-Jesi našla išta? Daj da ja vidim

Stanem iza nje te počnem prebirati po majicama i hlačama. Izvučem bijeli šorc i istu takvu majicu

-Mislim da ćeš moći ovo obući

Pružim joj odjeću te se ona zahvali i ode iz sobe. Odem u kupaonicu te operem zube. Od kako je s Robertom a ja s Teodorom, više se i ne držimo toliko. Imam osjećaj da smo se udaljile i da se između nas stvorio jaz koji je svakim danom sve dublji i širi. Izađem iz sobe te siđem u prizemlje. Iz stražnjeg dvorišta sam začula glasove pa se zaputim prema njima. Teodor je stajao pored roštilja te okretao meso. Dođem do njega i ruke omotam oko njegovog struka a glavu naslonim na široka leđa

-Probudila si se napokon

Klimnem glavom te još jednom zijevnem i stanem pored njega. Privuče me sebi i poljubi u sljepoočnicu

-Kada će biti gotovo? Gladna sam

-Još malo

Nasmiješi se te se ubrzo Maria pojavi pored nas i počne skidati meso s roštilja. Odemo do stola te sjednemo. Maria je užurbano hodala oko nas te postavljala tanjure

-Baš i nemaš neki odnos s njom?

Odahnem glavom te ga pogledam

-I ne baš. Ne mogu se naviknuti na to da mi je ona baka kad sam dvanaest godina zvala drugu ženu tako

On klimne glavom te otpije gutljaj mineralne vode. Uzmem komadić sira te ga pojedem da makar malo ublažim glad koja se nakupila tokom dana. Pogledam u svoje noge te se začudim koliko su mršave. Moram početi jesti i dovesti se u red. Napokon se i zadnja stavka nađe na stolu te svi sjednu

-Dobar vam tek

Djed kaže te počne jesti pa i mi ostali krenemo. Pogled mi odluta do Elene koja je nešto veselo pričala s Robertom te su bili u svom svijetu. Osjetim lagani stisak na svom bedru te pogledam u Teodora

-Nešto nije u redu princezo? Ne jedeš a do maloprije si govorila da si gladna

-Sve je dobro. Samo, odjednom mi se ne jede. Muka mi je

-Moraš jesti. Makar malo. Meni za ljubav

Nasmiješim se te preko volje uzmem mali komadić bijelog mesa i nevoljko ga počnem jesti. Svaki zalogaj sam zalijevala gutljajem soka te napokon završim. Naslonim se na stolicu te ostavim vilicu i nož u tanjir. Pogledam prema mirnoj površini jezera na kojoj je oslikavala svjetlost mjeseca.

-Djedovo?
Trznem se kada osjetim nečiju toplu i snažnu ruku na svom ramenu. Pogledam oko sebe te primjetim da smo ostali sami za stolom

-Gdje su ostali?

-Otišli su odnijeti posuđe i hranu u kuhinju
Sjedne pored mene te me pogleda u oči te se nasmiješi

-Nešto nije u redu?

-Sve je u redu. Samo sam se malo zamislila i ništa drugo. Trebao si nešto?

-Pa da..

Kaže te ruku zavuče u džep hlača i izvadi crnu, plišanu kutijicu te mi je pruži

-Šta je to?

-Nisam bio tu za tvoj rođendan pa je ovo mali, zakašnjeli poklon

Osmjehnem se te otvorim kutijicu i ugledam ključeve

-Ključevi? Od čega?

-Od stana.

-Kupio si mi stan?

Podignem obrve a on se nasmiješi

-Tada još nisam znao da si s Teodorom pa sam ga uzeo da imaš

Nasmiješim se te ga snažno zagrlim

-Hvala ti

Poljubi me u kosu te se odmaknem od njega i ključeve vratim u kutijicu. Ostali dođu do nas te se djed vrati na svoje mjesto a Maria se smjesti pored njega. Kutiju stavim u džep šorca te naslonim glavu na Teodorovo rame.