Mezimica

četrdeset peto poglavlje

Nekoliko trenutaka smo se samo gledali te on naposljetku progovori

-Srećna si s njim?

Začudi me to pitanje te klimnem glavom

-Jesam. Zašto pitaš?

-Onako. Kada sam ga upoznao, mislio sam da nema šanse da je on čovjek za tebe. Iz njega je isijavala mržnja i nekakav stav koji je govorio makni se od mene. Prije nego što sam saznao da te moj sin pretukao, mislio sam da je on. Bio sam ga spreman ubiti ali onda sam saznao da nije. U bolnici sam mu rekao da ću te odvesti s sobom kad se oporaviš. Bio me spreman udariti tada koliko je bio ljut. I tada sam se uvjerio da te voli. Da je on onakav čovjek kakvog sam želio da nađeš. Jeste da je stariji od tebe sedam godina ali kao što kažu ljubav ne zna za godine. I da ne znam koliko dugo sam patio za Mariom, ne bih odobrio vašu vezu. Ali kao što kažem, ako sam ja izgubio toliko vremena s njom, neću dopustiti da ti patiš kao ja. Vidim da si srećna s njim Ikonija. I jednog dana kada odem, znam da sam te ostavio u dobrim rukama

-Nemoj tako pričati. Ne ideš ti još nigdje

-Ne znam idem li ili ne idem. Star sam čovjek Ikonija. Možda mi je tijelo dobro, ali duša mi je stara kao i srce

Suze mi se nakupe u očima te ostavim onu kutiju s sladoledom i privučem se bliže njemu

-Nisam ti ovo rekao da te rasplačem

-Znam ali ne želim da odeš. Tek si se vratio i ne mogu ponovo ostati potpuno sama

-Naravno da nećeš biti sama. Tu je Teodor, Robert, Elena, Maria a ja neću još uvijek nigdje. Kao što si rekla, tek sam se vratio. Još je ovo srce jako i dugo godina je pred njim

Podignem glavu te ga poljubim u obraz a on se nasmiješi

-Idi jedi sladoled da ti se ne otopi

Do nas dođe Elena te se nasmiješi

-Ideš u vodu? Znaš kako je dobra

-Ne mogu danas. Slobodno idi

-Neću sama

-Evo idem ja unutra pa ako želiš..

Maria progovori iza nas te se Elena okrene i nasmiješi

-Naravno. Hajdemo

Maria ostavi čaše i bokal s ledenom limunadom na stol te njih dvije krenu prema vodi. Uspem si čašu limunade te otpijem gutljaj iste. Pogledam u djeda

-Želiš li ti?

Klimne glavom te mu naspem čašu i pružim. Otpije gutljaj te pogleda prema jezeru dok su se Elena i Maria smijale nečemu

-I ti si srećan s njom?

Klimne glavom te vrati pogled na mene i otpije još jedan gutljaj

-Jesi li ikada volio baku?

-Jesam. Ali ne kao Mariu. Ona je uvijek bila tu..

Pokaže na svoje srce te se osmjehne

-i uvijek će i ostati

-Prava ljubav uvijek nađe put, zar ne?

-Uvijek

Osmjehnem se kutom usne te pogledam prema Teodoru i Robertu. Teodor mi mahne i pokloni jedan blistav osmijeh te se nasmiješim
-Uvijek.