Mezimica

trideset drugo poglavlje

Prinese mi kašiku s nekom juhom do usana te me pogleda s molbom u očima

-Hajde još samo malo

-Ne mogu više

-Još samo ovu

Otvorim usta te progutam bezukusnu hranu i uzdahnem. Ona četiri dana su se pretvorila u sedmicu. Imam osjećaj da ću poludjeti ovdje među ova četiri zida. Na vratima se pojavi doktor

-Ikonija, kako si?

-Dobro sam

Dođe do mene te mi lagano pritisne stomak. Nisam osjetila nikakvu bol

-Boli?

-Ne

-Sigurnp? Ne lažeš me?

-Stvarno me ne boli

-Ako je tako, danas možeš kući

Nasmiješim se kada čujem te riječi a on izađe iz sobe

-Napokon mogu ići van

-Zar je toliko dosadno ovdje?

Klimnem glavom a u sobu uđu djed i Robert. Djed me poljubi u čelo

-Kako si mi danas?

-Idem kući. Napokon

-Zar se misliš vratiti tamo?

On kaže te se namršti a Teodor me lagano stisne za ruku

-Ne. Ja je ne vraćam tamo. Ona ide sa mnom. Mojoj kući. Našoj kući

Kaže dok ga je gledao u oči. Zašto imam osjećaj da se baš i ne podnose?

-U tom slučaju, ja ponovo moram ići po odjeću? Zar ne?

Teodor klimne glavom a on izađe iz sobe te lagano zatvori vrata. Djed me pomazi po kosi te se nasmiješi. U sobi je uslijedila neugodna tišina pa zatvorim oči. Teodor je lagano prelazio palcem preko mog dlana što me opusti da sam skoro pa zaspala. Otvorim oči kada neko otvori vrata

-Evo, uzeo sam sve

Robert kaže te primjetim da nema niti djeda niti Teodora

-Gdje su njih dvojica?

-Ne znam. Izgleda da sam zaspala

On klimne glavom te sjedne na stolicu pored mene. Pogledam ga u čokoladne oči koje su bile čista suprotnost mojima

-Ko bi rekao da smo brat i sestra?

-Da. Tako smo različiti

-Važno je da smo se našli, zar ne? Napokon nisam sam

-Nisi sam. Ne više

Vrata udare u zid kada ih neko nasilno otvori. Raširim oči ali se nasmiješim kada ugledam Elenu na istima

-O moj bože, Ikonija? Nisam znala gdje si, šta radiš.. samo si odjednom nestala. Tako mi je žao što nisam došla ranije, ali nisam znala gdje si

Dođe do mene te me zagrli a ja joj uzvratim zagrljaj. Ovo mi je falilo

-Ne moraš da se izvinjavaš

-Šta ti se desilo?

-Duga je to priča. Ispričaću ti jednom

Ona klimne glavom te pogleda u Roberta koji je već gledao u nju

-Izvini, nisam se predstavila. Elena

Pruži ruku prema njemu te se on osmjehne i prihvati

-Robert. Drago mi je gospođice. Sada vas ostavljam same, vjerujem da imate svašta za pričati. Vidimo se poslije Iki

Sagne se te me poljubi u čelo i izađe iz sobe a Elena se okrene prema meni

-Robert? Ko je on?
-Moj polubrat. Imamo istu majku koja je umrla pri porodu a ona je bila kćer od mog djeda

Ona pogleda u mene a ja klimnem glavom

-Znam. I meni je sve čudno

-Šta ti se desilo dok si završila ovdje?

Odmahnem glavom te joj sve ispričam. Ona počne plakati te me zagrli

-Nemoj plakati. Sve je to iza mene. Ostavimo prošlost u prošlosti

Ona klimne glavom te obriše suze s mokrih obraza

-Dario i ja smo prekinuli

Raširim oči u čudu pa otvorim usta nesposobna bilo šta reći

-Zašto? Šta se desilo?

-Ne znam. Rekao da je više ne želi biti sa mnom.

-Gad.

Ona klimne glavom te se nasmiješi

-Nema veze. On je sad moja prošlost. Nego, kad ideš kući?

-Danas. Robert mi je uzeo odjeću pa se moram obući

-Daj da ti pomognem

Ustanem te se obučem i prođem nekoliko puta prstima kroz kosu ne bi li je dovela u red. Teodor uđe u sobu te se osmjehne

-Princezo. Elena. Jeste spremne?

Klimnem glavom te obujem patike i ustanem a on dođe do mene

-Ne, ne. Nećeš hodati

-Mogu sama

On odmahne glavom te me poljubi u obraz i podigne u svoje naručje

-Elena, ideš sa nama?

Okrenem se prema njoj a on spusti pogled na svoje patike

-Ako ne smetam, idem

-Naravno da ne smetaš

Teodor kaže te se nasmiješi i izađe iz sobe. Glavu naslonim na njegovo rame te udahnem njegov miris. Ne mogu opisati riječima koliko mi je nedostajao. Ispred nas dočekaju Robert i djed te krenemo prema autima. Podignem pogled pa zatvorim oči dok mi je sunce milovalo kožu. Začujem otvaranje vrata te se okrenemo prema Eleni

-Elena? Neće ti smetati da ideš sa Robertom?

Teodor kaže a ona pogleda u mene dok su joj obrazi poprimali crvenu boju. Ona odmahne glavom a ja joj namignem te me Teodor spusti na suvozačevo sjedište i zaveže pojas. Djed ode do svog auta a Robert i Elena do njegovog. Teodor uđe u auto te ga upali i krenemo prema njegovoj kući dok su ostali išli iza nas. Uzme moju ruku u svoju pa je prinese usnama i lagano poljubi

-Ne mogu ti opisati koliko si mi nedostajala

-I ti si meni. Otkud to da Elena ide s Robertom? Mislim, mogla je sjediti iza

-Pa. Imaju dva razloga. Prvi. Želim provesti vrijeme s tobom. Po mogućnosti da smo sami. A drugi razlog, Robert se pogubio nakon što je izašao iz tvoje sobe tako da..

Nasmijem se te se protegnem i poljubim ga u obraz

-A izgleda da ni ona nije imuna

-Može se reći. Sad je slobodna tako da Robert ima šanse. I to velike

Dođemo ispred kuće te shvatim koliko mi je nedostajala. Nisam provela puno vremena u njoj, ali.. imam osjećaj da ovdje pripadam u što me još više uvjeri lagani stisak na mojoj ruci. On izađe iz auta te me ponovo podigne u svoje naručje. Robert, Elena i Vladimir krenu za nama te uđemo u kuću pa u dnevni. Svi sjednemo te se u dnevnom pojavi ona žena od prije nekoliko večeri

-Maria?

Ona podigne pogled te pogleda u mog djeda. Oni se znaju? Ona uzmakne jedan korak unazad te se odjednom samo sruši na pod. Svi se brzo nakupe oko nje dok sam ja lagano hodala. Dobro se zagledam u njezine crte lica te tek sad primjetim da mi je jako poznata. Gdje sam je već vidjela? Zatvorim oči te se sjetim. Na starim fotografijama iz djedove mladosti. Njegova prva ljubav. Jednom, dok sam bila mala mi je rekao i posljednja. Samo što to tada nisam razumjela jer je bio s mojom bakom. Izgleda da je sada našao svoju prvu ljubav. Nasmiješim se dok sam razmišljala kako sve polako dolazi na svoje mjesto.