Mezimica

trideset osmo poglavlje

•Teodor•
Dok je čvrsto držim za ruku pogled mi padne na crni kačket koji se nalazio na njezinoj glavi. Njezin smijeh je nadjačavao glasove drugih ljudi te sam se fokusirao na nju. Ona liječi moje rane iz prošlosti. Da mi je neko prije mjesec dana rekao da će ona biti ovdje sa mnom, i da ću je držati za ruku, rekao bih mu da je budala jer mi se to tada činilo nemoguće. A sada? Sada je ona moja stvarnost. Lijepa stvarnost. Odjednom se ukoči pored mene te stanem i ja

-Ikonija? Nešto nije u redu?

Pogledom sam pratio njezin pogled te mi padne na crnu kosu te još uvijek modricama prekriveno lice. Nos mu je bio zamotan. I on je isto tako nekoliko trenutaka gledao u nas te se okrene i ode a ja stanem ispred Ikonije

-Jesi dobro?

Ruke stavim na njezine obraze te joj podignem pogled. Nekoliko puta trepne te se lagano nasmiješi

-Jesam. Sad sam dobro.

Sagnem se te spojim naše usne u kratak poljubac. Ona se osmjehne te joj oči dobiju sjaj. Odahnem jer je opasnost prošla.

-Pogledaj. Šećerna vuna

-Želiš jednu?

-Može. Nisam ih odavno jela

Dođemo do štanda na kome je čovjek pravio šećernu vunu te je pogledam

-Koju želiš?

-Mmmm.. jagoda

Ubrzo joj se u rukama nađe štapić s šećernom vunom te otkine malo i počne jesti dok sam ja plaćao gospodinu što je pravio istu. Krenemo niz ulicu te ona prinese prste mojim usnama. Uzmem komadić šećerne vune te napravim zgroženu facu jer je bilo pre slatko. Njoj je to bilo sasvim normalno te je jela kao da joj život ovisi o tome. Dođemo do kafića na obali rijeke te sjednemo pored ograde. Divlje patke su plivale pored te se ona nasloni na ogradu

-Pogledaj ih kako su lijepe

Uzme nekoliko mrvica kruha iz zdjelice koja je bila pričvršćena na ogradu te ih baci na površinu vode. Vjetar joj je raznosio kosu te tako otkrivao blago crvene obraze. Nasmiješim se njezinim prizoru koji me ostavljao bez daha. Svakim novim danom sam imao osjećaj da je sve više i više volim. Sjedne pored mene te glavu nasloni na moje rame. Isprepletem naše prste te ih prinesem svojim usnama. Poljubim njezine te ih lagano pomazim obrazom. Ona se nasmiješi te se podigne i poljubi me u obraz. Njezine plave oči boje karipskog mora me opet natjeraju da se osmjehnem. Šta bih ja bez nje? Ako je ikada izgubim, neću moći to podnijeti. Znam je svega dve do tri sedmice, a imam osjećaj da je znam čitav svoj život. Postala je centar mog svijeta i svaka stavka u njemu se vrti oko nje.

-Hoćemo li?

Kaže te podigne pogled na mene. Klimnem glavom te ostavim novčanicu na stolu i ustanem a ona za mnom. Isprepletem naše prste te krenemo nazad prema kući.