Mezimica

treće poglavlje

•Teodor•
Još jednim namjestim kosu te popravim crnu košulju. Okrenem se krema Robertu pa podignem jednu obrvu dok su mi usne bile skupljene u grču

-Košulja mi nije potrebna

-Kako nije? Prvi put se nalaziš s njom. A svakoj curi bi se to svidjelo

-Ona nije kao ostale djevojke na koje smo ti i ja navikli

-Kako to znaš?

Slegnem ramenima te skinem košulju koju u idućem trenutku bacim na rub kreveta

-Jednostavno znam

Samouvjereno progovorim pa obučem običnu, crnu, usku majicu na kojoj su se ocrtavali moji mišići. Robert zazviždi a ja se osmjehnem kutom usne

-Ovo je puno bolje

Klimne glavom a ja uzmem kožnu jaknu koja je bila prebačena preko kreveta. Još jednom popravim kosu nakon što bacim pogled na svoj odraz u ogledalu

-Pa onda kažu da se djevojke dugo spremaju

Preokrenem očima dok se on smijao ispod glasa te špricao parfem oko mene

-Idem sad. Neću da me čeka već na prvom izlasku

-Idi. I lijepo se provedi. Budi dobar i pamet u glavu

Izađem uz kuće dok mi je on bio za petama a osmjeh počivao na licu. Sjednem u auto pa izađem za njim iz dvorišta. Kod izlaza na glavnu cestu se rastanemo nakon čega ja jako stisnem papučicu gasa nestrpljivo čekajući da se nađem s njom. Napokon ugledam prve kuće grada u kome je živjela te jače stisnem volan rukom kojom sam vozio. Dođem do kafića u kome smo se trebali naći pa izađem iz auta i pogledam oko sebe ne bih li je kojim slučajem ugledao. Uđem unutra i pogledom pređem preko ostatka gostiju. Nije ih bilo puno, što mi ide u prilog jer se osjećam nervozno u punoj prostoriji. Sjednem za stol te do mene dođe jedan od konobara.

-Dobar dan. Šta želite?

-Čekam nekoga. Poslije ću naručiti

Klimne glavom pa se udalji od stola. Pogledam na sat. Dvije minute do dvanaest sati. Pogled prebacim kroz stakleni zid te je ugledam kako ide prema meni. Osmjeh mi zatitra na usnama. Uđe u kafić te se zaputi prema meni a ja ustanem dok mi je sve veća nervoza koje nisam bio svjestan počivala u tijelu

-Hej

-Hej

Progovori nesigurno nakon što joj povučem stolicu da može sjesti. Sjednem nasuprot nje dok je ona s jedva primjetnim strahom u očima gledala oko sebe nesigurno lomeći prste u krilu

-Hoćemo naručiti?

Upitam je da bih privukao njezinu pažnju. Klimne glavom a ja zovem konobara koji dođe do nas

-Hej Ikonija. Zar ne bi trebala sada biti u školi?

Podigne pogled prema njemu te suzi oči. Pročisti grlo pa se lagano osmjehne kutom usnice

-Imala sam manje časova pa sam izašla ranije

Sada ja pročistim grlo da bih privukao njegovu pažnju. Šta njega zanima da li ona treba biti u školi ili ne?

-Jednu produženu kavu

-Sa ili bez mlijeka?

-Bez. Ikonija? Šta ti želiš?

-Sok. Sok od breskve molim

On klimne glavom te se nasmiješi i namigne u njezinu pravcu što me zamalo izbaci iz takta

-Već mi je laknulo. Mislio sam da ćeš jesti toplu čokoladu s šlagom

Ona odmahne glavom te spusti pogled. Ovaj mi je sada već opasno počeo ići na živce. Izgleda da se znaju još od prije. Da joj to nije kojim slučajem bivši?

-Stvarno si imala manje časova?

-Nisam. Otišla sam s zadnjeg časa.

-Šta će ti roditelji reći za to?

Progovorim uz sužene oči dok ne žarko zanimao njezin odgovor

-Neće saznati. A kao da ih je i briga..

Kaže više za sebe a ja se napravim da nisam ništa čuo iako me zanimalo zašto tako govori o njima

-Voliš toplu čokoladu?

Osmjehne se te klimne glavom uz iskreni osmjeh na usnama

-Volim sve što je od čokolade. A najviše čokoladno mlijeko

-Stvarno?

Klimne glavom te nam drugi konobar donese narudžbu. Pružim mu papirnatu novčanicu koju on rado prihvati uz značajan pogled

-Zadrži ostatak

-Hvala vam

Kaže te ode nazad za šank dok su oči onog mangupa od konobara i dalje počivala na nama

-Često odlaziš s časova?

-Ne ovo mi je prvi put da sam otišla. Ne volim izostajati i popuštati gradivo

Podignem obrvu dok mi je osmjeh titrao na usnama

-Baš si stidljiva

Slegne ramenima te joj obrazi poprime crvenu boju. Poželim proći prstima preko njih te osjetiti njezine usne na svojima kao i meku kožu pod prstima. Odlučim je riješiti te treme tako što ću započeti bilo kakvu vrstu razgovora u kojoj ću saznati male ali značajne činjenice o njoj

-Kakve filmove voliš gledati?

-Filmove? Akcione, naučno fantastične, avanturističke, komedije... pretežno sve. Važno je da se gleda

-Omiljena čokolada?

-Bitno je da je čokolada a sad koja je...

-Mmm.. Zašto nosiš crnu odjeću?

Pogleda me u oči te slegne ramenima. Odmahne rukama oko sebe pa se zagonetno osmjehne

-Zašto mi dišemo?

Nasmijem se te slegnem ramenima iako sam znao odgovor na to pitanje. Bar onaj teoretski

-E tako isto ne znam ni ja zašto nosim crnu odjeću

Nakon toga je postala opuštenija te sam još saznao da ima stariju sestru i mlađeg brata. Da živi s njima i roditeljima. Omiljena boja joj je crna a pored crne siva

-Mislim da sada moram ići. Bilo mi je lijepo

Klimnem glavom te ustanem za njom dok sam razmišljao o tome kako je vrijeme brzo prošlo

-Hoćeš da te ja odvezem?

-Ne hvala. Idem pješke. Stanica nije daleko

-Kako želiš.

Kažem jer nisam htio navaljivati jer je i ovako povučena. Izađemo iz kafića te stanem ispred nje dok su mi ruke počivale u džepovima hlača

-Hoćemo li se opet naći?

Neprimjetno klimne glavom te se nasmiješi dok su joj oči sjajile neobičnim sjajem

-Hvala ti

-Za šta?

Kažem s podignutom obrvom jer nisam znao šta sam uradio niti čime sam zaslužio njezino zahvaljivanje

-Za ovih divnih četrdeset pet minuta

Nasmiješim se te joj namignem što je natjera da se ponovo zacrveni u obrzima

-Bilo mi je zadovoljstvo

Mahne mi te krene prema centru grada dok sam ja ostao stajati na parkiralištu i gledati za njom. Pa čak i onda kada je nestala iz mog vidokruga.