Mezimica

peto poglavlje

Ležala sam na neudobnom, bolničkom krevetu dok mi je jedna medicinska sestra čistila ranu na nozi a druga na ruci. Pogled prebacim na bijeli strop te zatvorim oči. Scena od prije godinu dana mi bljesne pred očima nakon čega mi se jecaj otme s usana.

-Izvini srce ako boli, ali moraš predurati

Obrati mi se jedna od medicinskih sestara te mi se toplo nasmiješi. Pogled prebacim na Teodora koji je stajao oslonjen na zid pored vrata. Crne oči su mu sjajile dok mu je pogled počivao na mojim. U sobu uđe doktor koji me primio prije pola sata. A i prije otprilike godinu dana

-Ikonija? Kako si danas?

-Dobro sam gospodine

Pogledam ga očima koje su preklinjale da ništa ne govori. On se nasmiješi te se okrene prema Teodoru pružajući mu papir
-Ovdje je mast koju mora koristiti ujutro i navečer da joj ne bi ostali ožiljci. Nemojte da se puno oslanja na nogu jer je pri padu pala na komadić prljavog stakla koji je oštetio jednu od vena

Teodor klimne glavom uzimajući papir iz doktorovih ruku. Namršti se nakon što pročita sadržaj istog

-Možemo li sada ići?

-Naravno.

Doktor klimne glavom a jedna od medicinskih sestra mi pomogne da obučem jaknu. Teodor dođe do mene te me podigne u svoje naručje prethodno stavljajući papir u džep. Izađemo iz bolnice a iz jakne izvadim telefon dok su mi ruke abnormalno drhtale

-Moram nazvati tatu da dođe po mene

-Ne

On hladno progovori i krene prema svom autu. Stavi me na suvozačevo sjedište i počne povlačiti sigurnosni pojas

-Šta ne?

Zbunjeno progovorim što ga natjera da glasno cokne jezikom

-Nećeš zvati svog oca da dođe po tebe. Ideš sa mnom. Mojoj kući

Kaže ne sklanjajući pogled s mene što prouzrokuje to da mi se obrve skupe na čelu. Zatvori vrata te prođe ispred auta. Nakon kratkog telefonskog razgovora uđe u auto i krene u suprotnom pravcu od moje kuće

-Da li si ti svjestan šta tražiš od mene?

-Jesam

Srce mi počne jako udarati dok sam imala osjećaj da će iskočiti iz grudi. Šta sa radim? I da li je on normalan? Šta ako je gora psihopata od one dvojice? Čovječe, ja ga čak i ne znam

-Šta da kažem svojim roditeljima?

-Da ćeš prespavati kod prijateljice

Kaže i ne pogledavši me a ja poraženo uzdahnem te nazovem Elenu nakon nekoliko trenutaka razmišljanja

-Hej. Možeš li me pokrivati večeras?

-Naravno. Nije da mi je prvi put

-Hvala ti. Dužnik sam ti. Po stoti put

-Ništa srećo

Poklopim te pogled kroz prozor, promatrajući okoliš pored koga smo prolazili

-Gdje si ranije izlazila?

Namrštim se nakon što on progovori grubim glasom s dozom ljutnje u istom. Zašto se ponaša kao da sam njegovo vlasništvo?

-Vani. Kod rijeke na obali

-Čitavu noć provedeš pored rijeke?

Nijemo klimnem glavom pa mi pogled padne na sat koji je pokazivao brzinu kojom smo se kretali. Oči raširim u šoku pa se snažno rukama uhvatim za sjedište ispod sebe

-Uspori!

-Zašto? Idemo tek 180 km/h

-Samo? Hoćeš li da poginemo?

-Nećemo poginuti. Stalno tako vozim. Nema mjesta strahu

Kaže te još jače pritisne papučicu gasa. Prozor s moje strane se počne otvarati te me udari hladan vazduh koji mi zasuzi oči. Nasmiješim se te lagano izbacim glavu kroz prozor tako da mi je vjetar mrsio kosu. Nasmijem se na glas te pogledam u njega koji se smiješio. Da li sam dobila novu šansu za život? Da li je sve što je bilo izgubljeno ponovo nađeno? Ne znam odgovore na ta pitanja ali znam da sam u ovom trenutku ponovo živa. Ponovo osjećam neku vrstu osjećaja u sebi i taj osjećaj mi je stran. Stran ali drag. Želim ga privući sebi te ga obuhvatiti rukama tako da me nikad više ne napusti.